Neprijatelj je uvijek država

Autor: Llewellyn H. Rockwell Jr.

Internet ne voli ništa više od dobre svađe, pa mi ljudi često pišu da me pitaju da odgovorim kritičarima na LewRockwell.com ili na sajtu Mises instituta. Njih sigurno ne nedostaje, a dolaze s ljevice, desnice i svega između. Moja prva misao o zahtjevu je da arhiva govori sama za sebe, a odgovor bi bio samo malo više od ponovnog štampanja. Pa ipak, kritike same po sebi su zanimljive, jer često dolaze od ljudi kojima se svidjela jedna stvar koju smo rekli, a zatim se osjetili izdanim zbog nečeg drugog što smo rekli, pa za prvo dobijamo pohvale, a za drugo bivamo napadani.

Postoji odgovor koji će obuhvatiti sve ove kritičare, ali prvo da vam pružim bolji osjećaj za ono o čemu pričam. Recimo da vodimo članak koji otkriva kako korporativne elite rade u saradnji sa vladom kako bi ostvarile profit od rata i razaranja. Ljevica navija. Sutradan napadamo ideju o novom porezu na korporacije ili neku antitrustovsku akciju i dolazimo u odbranu velikog biznisa. Ljevica vrišti na izdaju i objavljuje da je naša strana debate prodala svoju dušu.

Na mnogo nižem nivou, isto se dešava i sa partijskom politikom. Kada napadamo Republikance, Demokrate navijaju. Potom napadamo Demokrate i oni vrište na nas jer nismo uspjeli da podržimo partijsku liniju do kraja.

Isto se dešava i na Desnici. Jedan dan napadamo organizovani lobi žrtava zbog guranja vladinih privilegija za crnce, homoseksualce, ili žene ili za korištenje „# multikulturalizma“ kao moralni imperativ za suzbijanje prava na slobodno udruživanje. Desnica slavi što smo se prijavili za rat kulture! Slijedećeg dana napadamo hrišćane jer zahtijevaju prinudnu molitvu u prinudnoj školi ili što podržavaju nadzor u ratu protiv droge. Tada hrišćanska desnica kaže da smo prodali dušu đavolu.

Još jedan primjer još složenije teme odnosi se na imigraciju. Tokom moderne istorije, država je koristila imigrante kao sredstvo za sticanje moći za sebe. Ovo se odvija u obliku potrebe poreskog financiranja usluga, poput javnih škola i medicinskih usluga, ili u prepucavanju građana da vole i prihvate sve pridošlice, dok istovremeno sprovode zakon o zabrani diskriminacije. Niti je građanima pod ovim uslovima dozvoljeno da primijete porast kriminala koji prati određenu imigraciju ili demografske preokrete kojima se ljudi zamjeraju. Rezultat imigracionih talasa je umanjivanje slobode za američke građane.

Istovremeno, država može koristiti antiimigracionistički sentiment da proširi svoju moć. U ime suzbijanja, država zadire u prava ekonomskog poslovanja i zahtijeva dokumentaciju svakog zaposlenog. Šalje svoje birokrate širom zemlje i radi na nacionalnom identifikacijskom dokumentu. Korporacijama praktično onemogućava zapošljavanje ljudi, čak i privremenih radnika, iz drugih zemalja, sve u ime nacionalne bezbjednosti ili zaustavljanja imigracije. Država rado potiče nativističko ludilo u ime ljubavi prema domovini kako bi ojačala svoju moć. Ovo šteti produktivnosti i čini nas sve manje slobodnima.

Dakle, tu vidite problem. Država koristi i pro i antiimigraciono raspoloženje u svoju korist. Da bi se borio protiv ovog problema, libertarijanac će biti naklonjen jednom stanovištu u jednom političkom kontekstu i drugom stanovištu u drugom kontekstu. To zaista zavisi od toga kakav retorički aparat država trenutno koristi. Grupe koje zaslužuju podršku su one koje se opiru državi. Nije neobično vidjeti da je upravo takve grupe država osvojila u kasnijoj fazi razvoja etatizma, u kom slučaju se slobodarske simpatije moraju promijeniti.

Murray Rothbard je to govorio čitavog svog života. Kada je bio mlad, liga otpora pronađena je među ostacima Stare Desnice koja se protivila Novom dogovoru i ratnom planiranju. Ali onda je Desnicu osvojila ratna država, a Rothbardove simpatije su se promijenile do te mjere da je stao na stranu Nove Ljevice protiv države. Ali naravno da je Ljevica tada dobila vlast i da su se njeni ideolozi prodali, a Desnica je ponovo prešla u ligu otpora. Murray je bilježio promjene kako su se one odvijale – a sve vrijeme zadržavajući čvrsto i brzo pridržavanje principa.

Pogledajmo noviju političku istoriju da bismo vidjeli kako ovo funkcioniše. Devedesetih je Desnica bila otpor. Borila se protiv Klintonskog socijalizma i ratnog internacionalizma. Negodovala je tendenciji režima ka centralizaciji i njegovom neumornom rušenju kulturnih privrženosti američke buržoazije. Ogorčenost je intenzivno osjećala srednja klasa, koja je dovela Džordža Buša na vlasti uz obećanje manje države i manje ratoborne spoljne politike.

Ali srednja klasa je još jednom bila razuzdana i Bušov režim je iskoristio same kulturne impulse koje je Klintonov režim napao, kao sredstvo za širenje svog domaćeg i međunarodnog carstva. Hrišćanstvo se nije pozivalo kao razlog da se odupre državi, već da joj se pokorava u svim stvarima, budući da je Buš tvrdio da su njeni ratovi bili pobožni, a unutrašnja politika pomijerala je hrišćanstvo u prednji dio političkoe važnosti. Needucirane i nekilturne mase su na sve načine nasjele na to, stvarajući zastrašujuću političku mašinu koju sam ja nazvao fašizam crvene države (red-state fascism).

Dakle, naravno da će se redneksi osjećati izdatima ako očekuju da budemo saosjećajni sa njihovim političkim impulsima, bez obzira da li se bore protiv države ili za državu. To su potpuno različiti motivi sa suprotnim rezultatima. Moć kvari svakog ko je dobije, bilo da je to Desnica ili Ljevica ili bilo šta drugo između. Dosljedni libertarijanac mora da se bori protiv političke moći bez obzira koje je boje ili raznolikosti. To je Mises radio u svom životu. Rothbard takođe. Isto važi za cjelokupnu liberalnu tradiciju. Pravi liberal, u širenju utvrđenih principa, nikada ne smije imati fiksne političke saveze. Oni se moraju mijenjati na osnovu vladajućih načela u datom vremenu.

Dozvolite mi da ovo iznesem što je moguće jasnije. Neprijatelj je država. Postoje i drugi neprijatelji, ali nijedan toliko zastrašujući, toliko destruktivan, toliko opasan ili kulturološki i ekonomski onesposobljujući. Bez obzira kojeg drugog neposrednog neprijatelja možete imenovati - veliki biznis, sindikati, lobiji u ime potlačenih, strani lobiji, medicinski karteli, vjerske grupe, klase, stanovnici gradova, poljoprivrednici, ljevičarski profesori, desničarski radnici, ili čak bankari i trgovci oružjem - nijedan od njih nije tako užasan kao hidra poznata kao država levijatana. Ako razumijete ovu poentu - i samo ovu poentu - možete razumjeti srž libertarijanske strategije.

U 20. vijeku došlo je do ogromnog napretka u teoriji države. Počnite sa knjigom Franza Oppenheimera: Država (1908). Čitajte A.J. Nocka: Naš neprijatelj, država (1935). Učite iz Chodorova: Uspon i pad društva (1959). Osvrnite se na Rothbardov neprevaziđeno djelo: Za novu slobodu (1973). Da biste razumjeli istorijski zamah, pogledajte knjigu Martin Van Crevelda: Uspon i propast države (1999). Tada ćete razumjeti zašto mi radimo ovo što radimo. Do tada, naši kritičari su samo nasamarene naivčine prevarene od samih snaga protiv kojih bi trebalo da se bore.

[Originalno publicirano 20. maja, 2008.]

Izvor: Mises Institute

Autor:

Contact Llewellyn H. Rockwell Jr.

Llewellyn H. Rockwell, Jr., je osnivač i predsjednik Mises instituta u Auburnu, u državi Alabama, i editor vebsajta LewRockwell.com.

Preveo Jadranko Brkić.