5 dodatnih mitova o ekonomiji koji još uvijek nisu izumrli

5 dodatnih mitova o ekonomiji koji još uvijek nisu izumrli

Autor: Corey Iacono

Originalni izvor na engleskom jeziku: 5 More Economic Myths That Just Won't Die

Preveo i dopunio Anel Džinić

Stalno viđate postove na Internetu koji sadrže potpune neistine o ekonomiji? Često, iste anti-tržišne tvrdnje se dovoljno često ponavljaju da ih vremenom većina prihvati kao istinu. Nažalost, ovi mitovi su mnogo stariji od samog Interneta.

Digitalno doba nudi veću izloženost neistinama, ali nam takođe nudi i moćno sredstvo za borbu protiv istih sa dozom ekonomske pismenosti. Osnovne ekonomske teorije su dovoljne da pobiju većinu ovih neistina, međutim, ponekad ljudi zahtijevaju da vide podatke prije nego što postanu voljni otvoriti svoje umove ka ekonomskom načinu razmišljanja.

Moj prethodni članak u Freeman magazinu jedva da je zagrebao površinu. U ovom nastavku slijedi još pet tvrdnji iz domena "općeg znanja", koje empirijski podatci pobijaju.

Mit br. 1 - Imigranti domicilnom stanovništvu uzimaju radna mjesta i smanjuju njihove plaće.

Protivno preovladavajućem mišljenju kako imigranti utječu na smanjenje plaća, istraživanje o američkoj imigraciji koje je objavio Nacionalni biro za ekonomska istraživanja (NBER) je pokazalo da "imigracija ima pozitivan ukupan neto efekat na domaću zaposlenost." Druga studija, koju su objavili njemački ekonomisti o imigraciji u bogatijim zemljama, je takođe pokazala da imigracija ima "pozitivne posljedice na BDP per capita i negativan utjecaj na agregatnu nezaposlenost, [kako i na] nezaposlenost među domaćom američkom radnom snagom i onom koja dolazi iz inozemstva". Prema istraživanju o empirijskim pokazateljima o imigraciji i američkim plaćama publiciranim od strane Brookings instituta,

"Ekonomisti su pokazali, da u prosjeku, raniji talasi imigranata su težili povećavati prosječne američke plaće. Studije su doista pokazale da je imigracija izazvala male ali ipak pozitivne efekte na plaće domicilne Američke radnike u iznosu od 0,1-0,6%, u vremenskom periodu od 1990. do 2006.”

Mnogi tvrde da imigranti dolaze u neku zemlju kako bi iskoristili socijalne beneficije te zemlje, što tu državu košta čitavo bogatstvo. Međutim, istraživanje Harvard Univerziteta o empirijskim dokazima vezanim za ekonomske utjecaje imigracije, je pokazalo da "u prosjeku, imigranti imaju mali, ali ipak pozitivan fiskalni ekefat za državu". Kao specifičan primjer, uprkos opsežnoj socijalnoj državi u Švedskoj, skorije istraživanje je pokazalo da je neto fiskalni efekat rumunskih i bugarskih imigranata bio “značajno pozitivan.”

Mit br. 2 - Multinacionalne korporacije prebacuju naša radna mjesta u druge zemlje

Ovaj argument najčešće čujemo od antiglobalizacijskih grupa. Po njihovom viđenju stvari, korporacije prebacuju američka radna mjesta u druge zemlje, gdje se prema tamošnjim radnicima mogu odnositi kao prema životinjama i plaćati im plaće koje su jedva dovoljne za preživljavanje. Implikacije takvih uvjerenja su da bi trgovina trebala biti ograničena, kako bi se strani radnici zaštitili od eksploatacije, a domaći radnici ne bi izgubili radna mjesta.

Međutim, ovome svjetonazoru nedostaje bitna komponenta: dokazi. Većina ljudi smatra opće poznatim i tačnim izjavu da je jedno domaće radno mjesto koje se prebaci u drugu zemlju izgubljeno radno mjesto i da multinacionalne korporacije iskorištavaju tamošnje radnike. Međutim, prema studiji Američke komisije za međunarodnu trgovinu (USITC),

“Zaposlenje u stranoj podružnici neke američke korporacije u zemlji visokih prihoda je istovjetno sa zaposlenjem u SAD-u (zaposlenost u američkim proizvodnim preduzećima je veća kada je veća zaposlenost u podružnicama tih preduzeća u zemljama visokih prihoda); zaposlenost u podružnicama američkih korporacija u zemljama niskih prihoda nema nikakav efekat na zaposlenost u SAD-u. Ova posljednja stavka ide nasuprot tvrdnjama protivnika offshoringa da prebačena radna mjesta van zemlje uništavaju domaća radna mjesta.”

Drugačije rečeno, američke multinacionalne kompanije koje prebacuju radna mjesta u svoje inozemne podružnice ne smanjuju ukupnu zaposlenost u domaćim pogonima.

Takođe, povećanje prebačenih radnih mjesta u zemlje visokih prihoda ima za posljedicu povećanje broja radnih mjesta u domaćim pogonima te kompanije. Druge studije su potvrdile ove rezultate. Jedna analiza je zaključila, "Aktuelni emprijski pokazatelji do danas, iako još uvijek privremeni, potkrepljuju premisu da povećanje zaposlenosti u filijalama američkih kompanija u inostranstvu ima za posljedicu povećanje zaposlenosti u SAD-u.

Što se tiče izjave da multinacionalne kompanije eksploatišu svoje zaposlene, istraživanje NBER je pronašlo da

“Kao empirijski pokazatelj ... ne postoji pouzdan i sistematski dokaz koji bi potvrdio da se, u opštem smislu, multinacionalne kompanije namjerno loše odnose prema njihovim stranim zaposlenicima. ... Tačnije, postoji dosta pokazatelja koji govore u prilog da je upravo suprotno. Strano vlasništvo povećava prosječne plaće kroz povećanu produktivnost, povećanje asortimana proizvoda, i, u tom procesu poboljšava uslove rada.”

Protivnici globalizacije i slobodnije trgovine se često uzdaju činjenicu da se njihove izjave uzimaju zdravo za gotovo, i kada su tako uzeti zdravo za gotovo oni su izrazito ubjedljivi. Međutim, osnovne pretpostavke njihovih argumenata su demonstrirano netačne.

Mit br. 3 - Javna potrošnja i zapošljavanje smanjuju nezaposlenost

Dvojica ekonomista sa Delaware univerziteta, Burton Abrams i Siyan Wang, koristili su podatke iz 20 razvijenih zemalja iz perioda od preko tri decenije, kako bi saznali kako javna potrošnja izražena kao dio BDP-a utječe na stopu nezaposlenosti (kada se uzmu u obzir i drugi relevantni faktori). Pronašli su

“Da povećanje u javnim izdatcima usporava ekonomski rast i povećava stopu nezaposlenosti. Čak šta više, različiti tipovi javnih izdataka imaju različite efekte na ekonomski rast i stopu nezaposlenosti. Tako transferi i subvencije imaju veći utjecaj od javnih nabavki. Pored toga, Granger-ovi testovi kauzalnosti pokazuju jednosmjernu uzročnost javne potrošnje na ekonomski rast i stopu nezaposlenosti.”

Ova saznanja su značajna jer ona ne samo da uspostavljaju korelaciju, već i koriste uzročne testove kako bi pokazali da javna potrošnja uzrokuje veću nezaposlenost, a ne obrnuto. Istraživanja drugih ekonomista su došla do sličnih rezultata.

Šta više, naučnici su ustanovili vezu između javnog i privatnog zapošljavanja. Koristeći podatke iz uzorka razvijenih zemalja za vremenski period između 1960. do 2000., evropski istraživači su pokazali da "U prosjeku, otvaranje 100 radnih mjesta u javnom sektoru, je vjerovatno uništilo oko 150 radnih mjesta u privatnom sektoru, uz blago smanjenje učešća u tržištu rada i povećanje ukupnog broja nezaposlenih za oko 33".

Skorašnja studija Međunarodnog monetarnog fonda (IMF) je došla do sljedećeg zaključka:

“Visoke stope zaposlenosti u javnom sektoru, koje stvaraju dugoročne fiskalne troškove, imaju veliki negativan utjecaj na stope zaposlenosti u privatnom sektoru i nipošto ne smanjuju ukupnu stopu nezaposlenosti. ... Zapošljavanje u javnom sektoru: (i) ne smanjuje nezaposlenost, (ii) povećava fiskalno opterećenje, i (iii) smanjuje dugoročni ekonomski rast kroz smanjenje zaposlenosti u privatnom sektoru.”

Svi ovi rezultati pokazuju da veći javni sektor nije rješenje za smanjenje nezaposlenosti. Postoji razlog za vjerovanje kako veći javni sektor ima negativne efekte na zaposlenost.

Mit br. 4 - “Konzervativna" ekonomska politika vodi ka sporijem porastu zaposlenosti

Nedavno su protivnici slobodnog tržišta počeli razglašavati po društvenim mrežama kako treba uporediti visoki porast zaposlenosti Kalifornije, savezne države koja je povećala poreze, sa malom stopom porasta zaposlenosti Kenzasa, savezne države koja je smanjila poreze. Međutim, oni ne žele da kažu kako Kenzas ima stopu nezaposlenosti manju od 5%, dok u Kaliforniji ista iznosi 7,4% i jedna je od najviših u SAD-u. Osim toga, ovo su probiranja po statistici. Ne može se odrediti utjecaj određene politike ili politika na zaposlenosti, koristeći pri tome podatke iz samo dvije savezne države i to za period od samo jedne godine dana.

Srećom, istraživači iz Federal Reserve (Centralne banke SAD-a) su pokazali kako “konzervativne" ekonomske politike, koje su zapravo klasičo liberalne politike, utječu na porast zaposlenosti. Nakon provjere oko tuce drugih međusobno zavisnih varijabli, autori su došli do zaključka da države sa manjim obimom miješanja vlade u ekonomiju imaju brži porast zaposlenosti. Prema Thomas A. Garrett-u i Russell M. Rhine-u, istraživačima zaposlenim u Istraživačkom odjelu Centralne banke SAD-a u St. Louis-u,

“Države sa višim stepenom ekonomskih sloboda - definisanih kao zaštita privatnog vlasništva i privatnih tržišta, uz minimalno državno uplitanje - imaju više stope rasta zaposlenosti. Takođe smo pronašli da što je manje restriktivna državna i federalna politika regulacije tržišta rada, to je veći učinak na porast zaposlenosti u SAD-u.”

“Dodatni rezultati ukazuju na to da sloboda tržišta rada i manja državna uprava, koje su dvije komponente sveukupnih ekonomskih sloboda, su bitni faktori porasta zaposlenosti širom SAD-a.”

Na sličan način, ekonomisti Lauren Heller i Frank Stephenson su analizirali podatke iz 50 američkih saveznih država, iz vremenskog perioda od 1981. do 2009. Autori su pronašli da, nakon izbacivanja drugih iskrivljujućih faktora, države sa višim stepenom ekonomskih sloboda imaju nižu stopu nezaposlenosti, viši stepen učešća u radnoj snazi i viši omjer zaposlenosti ukupne populacije (procenat populacije u radno sposobnim godinama koji je zaposlen).

Mit br. 5 - Javna potrošnja je dobra za ekonomski rast

Istraživanja su pokazala da u razvijenim zemljama, javna potrošnja vodi ka sporijem ekonomskom rastu, čak i kad se uzme u obzir mogućnost obrnute uzročnosti. U istraživanju koje su izvršili švedski ekonomisti Andreas Bergh i Mahnus Henrekson stoji, "Istraživanje je blizu konsenzusa: korelacija (između veličine javnog sektora i ekonomskog rasta) je negativna, i negativan znak nije posljedica obrnute uzročnosti". Studija Svjetske banke o povezanosti između države i bogatstva u Evropi je zaključila, "Napravite javni sektor ili više efikasnim ili ga smanjite".

Takođe može biti poželjno za nerazvijene zemlje i zemlje u razvoju da smanje veličinu javnog sektora. Istraživanja su pokazala da "važni pokazatelji ekonomske slobode poput otvorenosti tržišta i malog javnog sektora su jaki garanti za smanjenje siromaštva".

Ekonomist sa Fraser instituta (kanadski think tank) Livio Di Matteo je 2013. godine objavio važno istraživanje o pokušaju određivanja veličine javnog sektora (mjerenog kao javna potrošnja kao procenat od BDP-a) koji bi maksimizirao ekonomski rast. Pri tome je koristio podatke iz 70 zemalja iz perioda od 2000. do 2011., te je pored toga provjeravao i efekte brojenih drugih bitnih faktora. Di Matteo je pronašao da "godišnji BDP per capita rast je maksimiziran pri stopi od 3,1%, pri javnoj potrošnji od 26% BDP-a. Izvan ovog odnosa, stopa ekonomskog rasta opada" (za pravilno i potpuno razumijevanje ovog istraživanja, potrebno je pročitati cijelo istraživanje).

Poređenja radi, u SAD-u je 2012., javna potrošnja kao procenat BDP-a, iznosila preko 40%. Ovaj odnos je prelazio 50% u državama poput Francuske, Danske i Švedske. Stoga se ove zemlje trenutno nalaze u stanju u kome veličina i obim njihovog javnog sektora štete njihovom ekonomskom rastu - i posljedično, štete i povećanju životnog standarda njihovog stanovništva.

Zaključak

Tvrdnje bi trebale biti potkrijepljene dokazima. Nažalost, ljudi to često zaborave ponuditi pokazatelje, te neosnovane tvrdnje koje se dovoljno često ponavljaju postaju prihvaćene kao tačne i uzimaju se zdravo za gotovo. Mnogi ljudi jednostavno pretpostavljaju da Vlada može stvoriti nova radna mjesta - ili da još jedan zaposleni imigrant znači još jedan nezaposleni domicilni stanovnik – radije nego da se potrude pogledati naučna istraživanja na te teme.

Na kraju krajeva, najpametnije je biti skeptičan po pitanju bilo koje tvrdnje vezane za ekonomiju, sve dok njeni zagovarači ne ponude uvjerljive dokaze.
 

Corey Iacono

Corey Iacono je student na univerzitetu Rhode Island gdje studira farmaceutiku i ekonomiju. On je član instituta FEE (FEE 2016 Thorpe Fellow).

Originalni izvor na engleskom jeziku: 5 More Economic Myths That Just Won't Die

Preveo Anel Džinić