Intervju s profesorom Jörgom Guidom Hülsmannom: Akademska zajednica kako je vidimo danas plod je bujajuće socijalne države

Jörg Guido Hülsmann je profesor na Sveučilištu u Angersu u Francuskoj. Viši je suradnik na Mises institutu u Auburnu, Alabami. Autor je brojnih članaka i knjiga, od kojih su neki „Deflacija i sloboda”, „Etika proizvodnje novca ”, „Kriza inflacionističke kulture” i „Mises: Posljednji vitez liberalizma”. Jedan je od najistaknutijih predstavnika Austrijske škole ekonomije. Predaje seminar o „novcu, bankarstvu i financijskom sustavu” na Institutu Cevro u Pragu za magisterijski program u politici, filozofiji i ekonomiji (PPE).

SiP: Profesore Hülsmann, što bi bilo od Vas da niste nikada upoznali Austrijsku školu ekonomije?

JGH: Stvarno ne znam što bi bilo sa mnom da se nisam uputio u austrijske vode. Sigurno bih danas i dalje bio zainteresiran za ekonomiju, ali vjerojatno se ne bi bio upustio u akademsku karijeru. Pogotovo u Njemačkoj akademski su zahtjevi dosta strogi uz neophodnu dugotrajnu pripremu. Prvo morate steći doktorat pa onda trebate napisati habilitaciju. Potom obično radite nekoliko godina u nekim privremenim pozicijama, bez ikakve sigurnosti da ćete steći stalno radno mjesto. To bi bilo previše riskantno za mene da sam samo bio zainteresiran za puku ekonomiju. Radije bih bio ganjao neki posao na slobodnom tržištu, u kojem sam se zapravo i zaposlio prije nego što sam se bavio akademskim radom.

SiP: Predavali ste u Francuskoj, SAD-u pa sada i u Češkoj na Institutu Cevro. Kako se Vaše češko iskustvo razlikuje od ostalih?

JGH: Program PPE na institutu Cevro jedan je od vrlo rijetkih u Europi, a možda čak i na svijetu. Zato ne mislim da su studenti s kojima sam se susreo reprezentativni za cijelu Češku. Grupa kojoj sam predavao bila je vrlo dobra, a vjerojatno ne bih imao takav sastav vrhunskih studenata u Francuskoj. Uživao sam u prvi tjedan nastave, jer se ovdje radi o vrlo interdisciplinarnom programu sa zanimljivim ljudima od kojih svatko ima različitu pozadinu, donoseći različite ideje, stavove i znanje. Imali smo dobre razgovore. Cjelokupno iskustvo koje sam ovdje stekao je bolje od onog na što sam se navikao u diplomskim programima na mom sveučilištu.

SiP: Vi ste također predavali na Grove City College-u. Gradski arhiv u Grove City-ju bio je od važnosti za Vašu biografiju pokojnog ekonomista Ludwiga von Misesa od koga je mnogo privatnih pisama i manuskripta tamo pohranjeno. Je li Vaša tadašnja nastava na tom fakultetu započela zbog Vašeg rada u arhivu?

JGH: Grove City oduvijek je bio vrlo suosjećajan prema Misesovom načinu shvaćanja ekonomije. Veliki ekonomist Hans Sennholz tamo je predavao mnogo desetljeća. To je razlog zašto Misesov arhiv biva upravo tamo. Nedavno su tamo angažirali Austrijski fakultet počevši s Jeffreyem Herbenerom 1997. –iste godine ja sam otišao u City Grove po prvi put kako bih proučio Misesov arhiv. Herbener je postao bliski prijatelj, a oboje uzajamno cijenimo rad drugog. On je taj koji me nekoliko puta pozvao da predajem na njegovom fakultetu kao gostujući profesor.

SiP: Vi ste Njemac, a i izvanredni „austrijski“ znanstvenik. Zašto ne predajete u Njemačkoj?

JGH: Pa, mogao bih zamisliti predavati u Njemačkoj. Iz nekog čudnog razloga, nikada nisam imao jake akademske veze s njemačkim sveučilištima. Da sam pronašao mjesto tamo, vjerojatno bih ostao. Na žalost, nema mnogo edukativnih ustanova u Njemačkoj koje je zainteresirano za austrijski pristup. To je gola činjenica.

SiP: Da se vratimo na veliku žarišnu točku Vašeg dosadašnjeg rada naime na Ludwiga von Misesa. Vi ste ekonomist, a i inženjer po zanimanju. Što je vaše iskustvo pisavši povijesno djelo i što ste naučili u procesu pisanja?

JGH: Kada me Lew Rockwell, predsjednik Mises instituta u Auburnu (SAD), zamolio da napišem Misesovu biografiju, nisam se uopće osjećao dobro pripremljen za taj zadatak. Međutim, poznavao sam da Austrijsku školu i Misesova djela, te poprilično dobro vladam i jezicima mjesta u kojima je Mises boravio. To me stavilo u relativnu dobru poziciju da se uključim u ovaj projekt. Međutim, upravo tada je arhivska građa o Misesu postala javno poznatom, tj. sredinom 1990-ih godina. Mnogo od Misesovih dokumenata koje potiču iz razdoblja prije Drugog svjetskog rata završilo je u Moskvi u bivšem tajnom arhivu. Projekt mi se činio inovativnim, a tema super vrućom u to vrijeme. Prihvatio sam taj izazov, jer sam želio ući u akademski svijet. Bila je to velika prilika za mene i moju karijeru, ali da sam tada znao koliko će to biti posla, vjerojatno bih bio odbio tu ponudu. Ali na kraju sam ponosan na svoj doprinos, naročito u vezi novog materijala o Misesovom životu što sam prezentovao u mojoj knjizi.

SiP: Koje vještine ste stekli napisavši knjigu?

JGH: Uvijek pomaže kad nešto znaš o ekonomskoj povijesti. Što se tiče moje glavne točke istraživanja, koja se kreće oko ekonomske teorije, onda ustvari ne mogu vući mnogo koristi iz svog povijesnog istraživanja. Ali moje mi iskustvo svakako pomaže u mojoj nastavi. Dobro je biti svjestan povijesnih razvitaka. To znanje poboljšava kvalitetu mojih predavanja.

SiP: Carl Menger, doajen austrijske škole, studirao je u Pragu. Njegov učenik Friedrich von Wieser predavao je političku ekonomiju na Karlovo sveučilištu. Što mislite – bi li danas Ludwig von Mises predavao na Institutu Cevro?

JGH: Mises je bio vrlo izbirljiv pobjegavši iz Europe i preseleći se u SAD. Mogao je naći nastavnički posao na bilo kojem College-u, a to naprosto ne bi prihvatio jer je preferirao neko prestižno sveučilište. Samo takva pozicija mu tamo nije bila ponuđena. A za Cevro: institut se nalazi u jednom glavnom gradu, zanimljivom mjestu za život. Vrlo je centralno smješten, a i ugledna je privatna institucija. Dakle, Mises bi eventualno prihvatio Cevrov poziv.

SiP: Raspravljali ste o negativnim posljedicama inflacije na kulturu, moral, itd. Gdje vidite posljedice naše „kulture inflacije” za akademsku zajednicu?

JGH: Akademska zajednica, kako je vidimo danas, je plod bujajuće socijalne države. Jedno od glavnih područja državnih usluga je obrazovanje. Akademska zajednica u velikoj je mjeri postala grana javnog sektora. Većina sveučilišnih nastavnika u Francuskoj, Njemačkoj, a vjerujem i u Češkoj, su državni službenici. Dakle, oni imaju tipične izglede državnih službenika. Obično smatraju da je državna intervencija potrebna i korisna, te da je stoga trebamo i proširiti. Ovaj problem se može objasniti činjenicom da su takvi ljudi odabrani od strane ljudi koji već rade u tom sustavu. Došljaci su, naravno, zainteresirani za rad u javnom sektoru. To stvara vrlo snažne provladine predrasude među javnim intelektualcima.

SiP: U Vašoj Misesovoj biografiji ukazali ste na Georga Simmela i Josepha Schumpetera (rođen u Moravskoj) prema koji su razmjenu okarakterisali kao suštinom ekonomskog zbivanja. Ovdje ste sudjelovali u živahnoj razmjeni sa studentima. Što je najzanimljivije što ste doživjeli na svom predavanju?

JGH: Bio sam vrlo sretan s interesom koji su studenti pokazali oko raspravljanih tema. Imali smo vrlo plodne razmjene u pogledu aspekata ekonomske teorije, teorije bankarstva i novca. Imali smo posebnu sjednicu o Misesu i tu smo lijepo izmijenili znanje i ideje. Ono što ja mogu ponijeti kući je izvrstan dojam o vitalnosti ove škole.

SiP: Na svom predavanju ste rekli „uloga vlade nije stvaranje bogatstva.” Šta je po Vama uloga obrazovanja, i u čemu vidite svoju vlastu ulogu kao profesor?

JGH: Uloga obrazovanja je da pomaže studentima da se razviju u zrele osobe. To je konačna svrha obrazovanja – da ih izgradi u građane svijeta, stavljajući ih u stanje da shvaćaju svijet oko sebe, a posebno da steknu znanje koje im je potrebno da razumiju taj svijet. Dakle, krajnji cilj nije pohranjivati podatke u prazan prostor, nego pomoći mladim intelektualcima da pomognu sebi samima. Možemo samo asistirati u pruženju nekakve orijentacije. No takvu orijentaciju možemo samo dati ako ljudi već imaju neko znanje. Moji politički stavovi su vrlo slobodarski. Kad bih samo stajao ispred svojih studenata, propovijedajući kako stvari trebaju biti, vjerojatno ne bih privukao veliku pozornost. Dakle, moja predavanja se obično kreću oko objašnjavanja ekonomskih mehanizama. U procesu postajanja ekonomistom, automatski se postaje skeptičnim prema mogućnostima i poželjnosti državne intervencije.

SiP: Također pokušavate predstavljati i vidjeti stvari onakvim kako bi trebali biti. Gdje stoje Njemačka i Češka po tom pitanju i koja je zemlja bliža Vašem idealu?

JGH: Teško mi je dati valjanu procjenu za Češku. Do sada sam samo obišao radijus od 3 km oko svog hotela što je puno, ali ne dovoljno. Postoji mnogo ruralnih područja u Češkoj Republici. No, ono što sam vidio ovdje u Pragu je vrlo pozitivno. Volim atmosferu grada. Veoma je ugodno. Ljudi su učtivi, tihi, a gotovo opušteni. Ne na traljav način. Jednostavno se ne vidi ta magla kao u drugim gradovima poput Pariza ili Londona. Vrlo je ugodna atmosfera. Također mi se dopada način na koji se ljudi ovdje odijevaju. To je prilično konzervativan način – „skroman“ rekao bih. Nisam vidio mnogo ljudi okolo s vrlo vidljivim tetovažama. Volim njihovu hranu, volim pivo. Ovo je odlično mjesto za boraviti.

SiP: Profesor Hülsmann, hvala lijepa na ovom intervjuu.

Intervju vodio je Dominik Ešegović 30.03.2017. u Pragu.