Svaki socijalizam znači ropstvo

U svojoj knjizi 'Čovjek naspram države', Herbert Spencer argumentuje da kako država nastoji regulirati sve veći dio našeg života, time nas sve više odvlači u ropstvo.

Autor: Herbert Spencer, 1884.

Izvor: Libertarianism.org

Šta je bitno za ideju roba? O njemu prvenstveno mislimo kao o onome ko je u vlasništvu drugog. Međutim, da bi vlasništvo bilo više nego načelno, vlasništvo se mora pokazati kontrolom nad radnjama robova - kontrolom koja je uobičajeno u korist vlasnika-kontrolora. Ono što suštinski razlikuje roba je to što on radi pod prinudom da zadovolji tuđe želje. Taj odnos dozvoljava različite gradacije. Podsjećajući se da je rob prvobitno zatvorenik čiji je život prepušten na milost i nemilost njegovom tamničaru, ovdje je dovoljno primijetiti da postoji oštar oblik ropstva u kojem on, tretiran kao životinja, mora da uloži cijeli svoj napor u korist svog vlasnika. U sistemu koji je manje okrutan, iako zauzet uglavnom radom za svog vlasnika, dozvoljeno mu je kratko vrijeme za rad za sebe i neko zemljište na kojem može uzgajati višak hrane. Dalja melioracija daje mu moć da prodaje proizvode sa svoje parcele i zadrži zaradu. Tada dolazimo do još umjerenije forme koja se obično javlja gdje, pošto je bio slobodan čovek koji je radio na svojoj zemlji, porobljavanje ga pretvara u ono što prepoznajemo kao kmet; a svom vlasniku mora svake godine davati fiksnu količinu rada ili proizvoda, ili oboje: zadržavajući ostatak za sebe. Konačno, u nekim slučajevima, kao u Rusiji prije ukidanja kmetstva, dozvoljeno mu je da napusti imanje svog vlasnika i radi ili trguje za sebe negdje drugdje, pod uslovom da plaća godišnju sumu.

Šta je to što nas, u tim slučajevima, navodi da našu koncepciju ropstva kvalifikujemo kao više ili manje teškim? Očigledno je da se to ogleda u većoj ili manjoj mjeri u kojoj se napor obavezno troši u korist drugog umjesto u sopstvenu korist. Ako je sav trud roba utrošen za njegovog vlasnika, ropstvo je teško, a ako je manje, onda je ropstvo blaže. Napravimo sada dalji korak. Pretpostavimo da vlasnik umre, a njegovo imanje sa robovima dođe u ruke povjerenika; ili pretpostavimo da imanje i sve što je na njemu kupi neka kompanija; da li je stanje roba bolje ako količina njegovog obaveznog rada ostane ista? Pretpostavimo da kompaniju zamijenimo zajednicom; ima li razlike za roba ako je vrijeme koje mora da radi za druge jednako veliko, a vrijeme koje je ostalo da radi za sebe jednako malo, kao ranije? Suštinsko pitanje je - koliko je on primoran da radi za druge, i koliko može da radi u svoju korist? Stepen njegovog ropstva varira u zavisnosti od odnosa između onoga od čega je primoran da se odrekne i onoga što mu je dozvoljeno da zadrži; i nije bitno da li je njegov gospodar pojedinac ili društvo. Ako bez mogućnosti izbora mora da radi za društvo i dobije od opšteg fonda onaj dio koji mu društvo dodijeli, on postaje rob društva. Socijalistički aranžmani zahtijevaju ropstvo ove vrste; i prema takvom porobljavanju nose nas mnoge nedavne mjere, te još više mjera za koje se zagovara. Prvo posmatrajmo njihove neposredne efekte, a zatim njihove krajnje efekte.

Politika pokrenuta Zakonom o industrijskim stanovima priznaje razvoj i razvijaće se. Tamo gdje opštinska tijela upravljaju graditeljima kuća, oni neizbježno smanjuju vrijednost kuća koje su inače izgrađene i ograničavaju ponudu istih na tržištu. Svaki diktat o načinima gradnje i pogodnostima koje treba pružiti umanjuje profit graditelja i podstiče ga da koristi svoj kapital tamo gdje profit na taj način nije umanjen. Tako se i vlasnika, koji je već otkrio da male kuće povlače za sobom mnogo rada i mnogo gubitaka - koji su već izloženi nevolji inspekcije i ometanja i posljedičnim troškovima i ako mu se imovina svakodnevno čini nepoželjnijom investicijom, podstiče na prodaju; i kako su kupci iz istih razloga odvraćeni, on mora da proda sa gubitkom. A sada se ovi i dalje množeći propisi završavaju, kao što predlaže Lord Grey, u tome da se od vlasnika zahtijeva da održava ispravnost svojih kuća iseljavanjem prljavih stanara i tako svojim ostalim odgovornostima dodaje i funkciju inspektora muka i nevolja, mora dalje poticati na prodaju i dalje odvraćanje kupaca: što zahtijeva veći pad cijena. Šta se mora dogoditi? Množenje kuća, a posebno malih kuća, koje se sve više provjeravaju, mora imati sve veću potražnju od lokalnih vlasti da nadoknadi nedostatnu ponudu. Sve više i više opštinskih ili srodnih institucija moraće da grade kuće ili da kupuju kuće koje se ne prodaju privatnim licima na prikazani način - kuće koje će, u velikoj mjeri smanjene vrijednosti koliko moraju postati, u mnogim slučajevima platiti da kupe nego da grade nove. Ne, ovaj proces mora djelovati na dvostruk način; s obzirom da svako za sobom povučeno povećanje lokalnog oporezivanja još više umanjuje vrijednost imovine. A onda kada je u gradovima ovaj proces otišao toliko daleko da je lokalna vlast postala glavni vlasnik kuća, postojaće dobar presedan za javno obezbjeđivanje kuća za seosko stanovništvo, kao što je predloženo u Radikalnom programu, a na zahtjev Demokratske federacije; koja insistira na „obaveznoj izgradnji kvalitetnih stanova za zanatlije i poljoprivredne radnike srazmjerno broju stanovnika“. Očigledno je da je tendencija onoga što je učinjeno, što se čini i što se trenutno treba učiniti približavanje socijalističkom idealu u kojem je zajednica jedini vlasnik kuća.

Takav takođe mora biti efekat svakodnevno rastuće politike na posjedovanje i korišćenje zemljišta. Brojne javne beneficije, koje će postići brojne javne agencije, po cijenu povećanih javnih opterećenja, moraju se sve više oduzimati od povrata na zemlju; sve dok, kako smanjenje vrijednosti postaje sve veće i veće, otpor promjeni mandata ne postane sve manji i manji. Već sada, kao što svi znaju, na mnogim mjestima postoje poteškoće u dobijanju stanara, čak i pri znatno smanjenoj zakupnini; a zemlja slabe plodnosti u nekim slučajevima leži neiskorištena, ili kada je poljoprivrednik obrađuje, često se obrađuje sa gubitkom. Jasno je da profit na kapitalu uloženom u zemlju nije takav da se porezi, lokalni i opšti, mogu uveliko povećati za podršku proširenim javnim upravama, bez apsorpcije istih, što će podstaći vlasnike da prodaju, i najbolje iskoriste smanjenu cijenu koju mogu dobiti emigracijom i kupovinom zemlje koja nije podložna velikim opterećenjima; kao što, zaista, neki sada čine. Ovaj proces, odnesen u krajnosti, mora imati za rezultat izbacivanje inferiorne zemlje iz kultivacije; nakon čega će se generalno postaviti zahtjev gospodina Archa koji je, obraćajući se u posljednje vrijeme Radikalnom udruženju u Brightonu i, tvrdeći da postojeći stanodavci ne čine svoje zemljište adekvatno produktivnim za javnu korist, rekao „htjeo bih da sadašnja vlada usvoji prijedlog Zakona o obaveznoj kultivaciji zemlje“: aplaudirani prijedlog koji je opravdao uvođenjem obavezne vakcinacije (čime ilustruje uticaj presedana). A ova potreba će biti pogurana, ne samo potrebom da se zemlja učini produktivnom, već i potrebom za zapošljavanjem ruralnog stanovništva. Nakon što vlada proširi praksu zapošljavanja nezaposlenih za rad na pustom zemljištu ili zemljištu stečenom po nominalnim cijenama, doći će se do faze odakle postoji samo mali dalji korak do aranžmana koji u programu Demokratske federacije, treba da slijedi nacionalizacijom zemlje - „organizovanje poljoprivrednih i industrijskih vojski pod državnom kontrolom na zadružnim principima.“

Onome ko sumnja da li se takva revolucija može tako dostići, mogu se navesti činjenice koje pokazuju njenu vjerovatnoću. U Galiji, tokom propadanja Rimskog carstva, „primaoci su bili toliko brojni u poređenju sa platišama i toliko je bila ogromna težina oporezivanja, da se radnik pokvario, ravnice su postale pustinje, a šume rasle tamo gdje je nekada plug orao. “ Slično tome, kada se približavala Francuska revolucija, javni teret je postao takav da su mnoge farme ostale neobrađene, a mnoge su ostale puste: jedna četvrtina obradivog tla bila je apsolutno neiskorištena; a u nekim provincijama polovina je bila zatravljena. Niti kod kuće nismo bili bez incidenata srodne prirode. Pored činjenica da su se prema starom Zakonu o siromaštvu stope u nekim župama popele na polovinu kirije i da su farme u raznim mjestima besposleno ležale, postoji činjenica da su u jednom slučaju stope apsorbovale čitav prihod od zemljišta.

U u mjestu Cholesbury, u Buckinghamshire-u, 1832. godine, stopa siromašnih „iznenada je prestala zbog nemogućnosti da se nastavi sa prikupljanjem, stanodavci su se odrekli kirije, poljoprivrednici svojih zakupa, a duhovnici prihoda od svoje obradive zemlje i desetine. Sveštenik, gospodin Jeston, navodi da su u oktobru 1832. godine parohijski službenici bacali svoje knjige, a siromašni su se okupljali pred njegovim vratima dok je on bio u krevetu, tražeći savjet i hranu. Djelimično iz sopstvenih malih sredstava, dijelom iz dobrotvornih davanja susjeda, a dijelom izdatcima pomoći nametnutim susjednim župama, neko vrijeme su podržavani.“

A povjerenici dodaju da „dobroćudni rektor preporučuje da se cijelo zemljište podijeli među sposobnim siromasima“: nadajući se da će poslije dvije godine pružene pomoći možda uspjeti da se izdrže. Ove činjenice, dajući život proročanstvu izrečenom u Parlamentu da će nastavak starog Zakona o siromaštvu još trideset godina zemlju izbaciti iz kultivacije, jasno pokazuju da bi se povećanje javnog tereta moglo završiti prinudnom kultivacijom pod javnom kontrolom.

Zatim, opet, dolazi državno vlasništvo nad željeznicom. To već postoji u velikoj mjeri na kontinentu. Već smo ovdje prije nekoliko godina imali glasno zalaganje za to. A sada je vapaj, koji su podigli razni političari i publicisti, ponovo pokrenila Demokratska federacija; koja predlaže „Državno preuzimanje željeznica, sa ili bez naknade“. Očigledno je da će pritisak odozgo pridružen pritiskom odozdo, vjerovatno uticati na ovu promjenu koju diktira politika koja se širi svuda; a sa tim moraju doći i mnoge prateće promjene. Za vlasnike željeznica, u početku samo vlasnici željeznica i radnici, postali su gospodari brojnih obrta koji su direktno ili indirektno povezani sa željeznicom; i oni će morati da se kupe. Već ekskluzivni dostavljač pisama, ekskluzivni predajnik telegrama i na putu da postane ekskluzivni dostavljač paketa, država ne samo da će biti ekskluzivni prevoznik putnika, robe i minerala, već će u svoju sadašnju raznovrsnost dodati i mnoštvo drugih zanata. Čak i sada, osim što podiže svoje mornaričke i vojne ustanove i gradi luke, pristaništa, lukobrane itd., ona obavlja i posao brodograditelja, proizvođača topova, malokalibarskog naoružanja, municije, proizvođača vojnog tekstila i obuće; i jednom kada su željeznice prisvojene „sa ili bez naknade“, kako kažu Demokratski federativci, moraće da postane i graditelj lokomotiva, proizvođač vagona, proizvođač cerade i maziva, vlasnik putničkih brodova, rudar uglja, kamenolomac, vlasnik omnibusa itd. U međuvremenu državni lokalni upravitelji, opštinske vlasti, već u mnogim mjestima snabdjevači vodom, proizvođači gasa, vlasnici i radnici tramvaja, vlasnici kupališta, nesumnjivo su preduzeli razne druge poslove. A kada država, direktno ili preko punomoćnika, dođe u posjed ili uspostavi brojne brige za veleprodajnu proizvodnju i distribuciju na veliko, postojaće dobri presedani za proširenje svoje funkcije na maloprodajnu distribuciju: slijedeći takav primjer, recimo, kao što nudi francuska vlada, koja je već dugo maloprodajni distributer duvana.

Očigledno da će nas tada izvršene promjene, promjene u toku, i promjene na koje se podstiče, odvesti ne samo prema državnom vlasništvu nad zemljištem i stanovima i sredstvima komunikacije, a sve pod upravljanjem i radom državnih agenata, već i prema državnoj uzurpaciji svih industrija: čiji će privatni oblici, sve više u nepovoljnom položaju u konkurenciji države, koja može sve urediti za sebe, sve više i više odumirati; baš kao što se dešava sa mnogim dobrovoljnim školama, pojavom državnih škola. I tako će se ostvariti željeni ideal socijalista.

Preveo Jadranko Brkić