Šta ako bi dobrovoljna davanja u dobrotvorne svrhe zamijenila oporezivanje?

Možda bi, kada bi država oduzimala manje (prisilno), ljudi davali više dobrovoljno.

Autor: Jean Vilbert

Zdravstvena zaštita. Obrazovanje. Između ostalog, ove usluge su smatrane toliko važnim da većina sadašnjih vlada ulažu ogromne napore da ih obezbijede ljudima sa neadekvatnim prihodima. Svakako, bilo bi ludo poricati koliko su te usluge važne.

U istraživanju 2016. godine koje je sproveo univerzitet Indiana-Purdue University Indianapolis (IUPUI) pod naslovom „Američka fondacijska studija o visokovrijednoj dobrotvornoj filantropiji 2016. godine, od pojedinaca se tražilo da odaberu pitanja javne politike koja su im najvažnija. Prva dva pitanja bila su upravo zdravstvena zaštita (29 procenata) i obrazovanje (28 procenata).

Međutim, da li je objavljivanje putem državnih aktivnosti jedini ili najbolji način da se te usluge pruže siromašnima? Da li imamo alternative? Šta je sa dobrotvornim davanjima? Zar dobrotvorna davanja ne bi mogla zamijeniti oporezivanje? Mogla bi - i to sa solidnim prednostima.

Postoje četiri glavna razloga zašto je to slučaj: moralni, politički, financijski i psihološki.

Počnimo sa moralnim razlogom

Da li se porezi toliko mnogo razlikuju od dobrotvornih davanja? Pa, izvlačenje novčanika za doniranje novca nevladinoj organizaciji (koja je odgovorna za pružanje zdravstvenih usluga ili obrazovanja) je drugačije od otvaranja džepova za prihode gospodi koji nam prijete: „Ako ne platite porez, završićete u zatvoru! “ Ovdje imamo snažnu moralnu razliku između prinudnog i dobrovoljnog djela: oporezivanje je prinuda, dok je dobrotvorno davanje dobročinstvo.

Zapravo, bogate zemlje koje se pridržavaju modela države blagostanja i (naravno) visokog oporezivanja nisu najizdašnije. Prema rang listi Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), Francuska ima najveći odnos poreza i BDP-a na svijetu (46,2 odsto), zatim Danska (46 odsto) i Belgija (44,6 odsto).

Kada provjerimo Svjetski indeks davanja Fondacije za pomoć humanitarnim organizacijama (CAF), Francuska je 72. na listi darežljivosti, Danska je 24., a Belgija zauzima 39. mjesto. S druge strane, irski odnos poreza i BDP-a iznosi 22,8 odsto, a SAD 27,1 odsto. Irska je peta na CAF Svjetskom indeksu davanja, a Sjedinjene Države četvrta. Zanimljivo, zar ne?

Dalje, možemo zamahati političkim razlogom

Postoji ogroman rizik ako se dozvoli širenje državne moći, čak i kada govorimo o oblastima koje su toliko važne kao što su zdravstvena zaštita i obrazovanje.

Javno obrazovanje otvara put ka nametanju kulturološke hegemonije putem indoktrinacije. Ako obrazovanje pruža nekoliko nezavisnih entiteta (sponzorisanih kroz dobrotvorna davanja), teže je njime upravljati. Vlada stiče moć da nam kaže šta da jedemo i pijemo, kako da vozimo ili vozimo, šta možemo ili ne možemo da činimo i još mnogo toga. Ali kada je obrazovanje centralizovano u rukama države (omogućeno putem oporezivanja), ono lako postaje ideološki aparat, ostvarujući snove Antonija Gramscija i Louisa Althussera.

Jednom kada javne snage preuzmu odgovornost za pružanje zdravstvene zaštite, život postaje podložan eksplicitnim proračunima državne moći, uključujući ono što su Michel Foucault i Giorgio Agamben nazivali biomoći ili biopolitikom: Život sam postaje predmet brige za moć. Kao rezultat, pojedinci vide propadanje bilo kakvih granica protiv javne intervencije u njihovom životu. Vlada stiče moć da nam kaže šta da jedemo i pijemo, kako da se vozimo ili kako da vozimo, šta možemo ili ne možemo da činimo i još mnogo toga.

Stižemo do financijskog razloga

Ovdje ćemo postaviti drsku premisu: privatni subjekti sponzorirani putem dobrotvornih davanja obično su efikasniji (jeftiniji su ili imaju bolji profil troškova i koristi) od javnih subjekata. Mogu raditi iste stvari sa manje resursa.

Na primer, u Brazilu imamo javne i privatne univerzitete. Istraživanja pokazuju da student brazilskog privatnog univerziteta košta 60 odsto manje nego na javnom univerzitetu. Možda bi siromašne zemlje mogle učiniti više sa manje novca ako bi investirale u privatni sektor i razmišljale o tome kako da promovišu dobrotvorne svrhe umjesto da se oslanjaju samo na javne usluge i oporezivanje.

Možda bi, kada bi država oduzimala manje (prisilno), ljudi davali više dobrovoljno.

Istraživanje IUPUI iz 2016. godine pitalo je bogate ljude šta bi radili ako se porezi ukinu. Šta mislite šta su rekli? Sedamnaest posto je navelo da bi povećali iznos koji daju u dobrotvorne svrhe, a 6 posto je reklo da bi to dramatično povećali (72 posto bi ostali na istom, a samo 5 posto bi smanjili davanja). U 2013. brojke su bile još više naklonjene dobrotvornim davanjima: 47 procenata bi ostalo nepromijenjeno, 31 procenat bi se povećao, a kod18 procenata dramatično bi se povećalo.

Uzimajući u obzir ovo - bogati ljudi bi davali više novca, a mi možemo učiniti više s manje (ulaganje novca doniranog u privatni sektor) - zašto ne možemo da vjerujemo da je dobrotvorno davanje financijski izvodljiva alternativa? Kako glasi slogan poznatog političara: Da, možemo!

Posljednje (ali ne najmanje), psihološki razlog

Nekoliko socijalnih psihologa, među njima i Elizabeth Dunn, tvrdi da su ljudi koji daju novac u dobrotvorne svrhe sretniji od onih koji to ne čine. A možemo vidjeti koristi od davanja rastu kada ljudi osjete stvarni osjećaj povezanosti sa onima kojima pomažu i mogu lako da zamisle razliku koju prave u životu tih pojedinaca.

Na primjer, UNICEF je toliko velika, široka dobrotvorna organizacija (zar ona ne podsjeća na državu?) da može biti teško shvatiti kako će naša mala donacija donijeti razliku. Šta je problem? Emotivni povrat ulaganja eliminiše se kada ljudi daju novac UNICEF-u (zamislite šta se dešava kada novac „damo“ državi). To sugeriše da samo davanje novca vrijednoj dobrotvornoj organizaciji (ili Levijatanu) nije dovoljno. Moramo biti u stanju da zamislimo kako će tačno naš novac donijeti korist.

Istraživanje IUPUI potvrđuje ovu izjavu. Diskutujući o motivaciji za dobrotvorno davanje, donatori su naveli tri glavna razloga: (1) vjerovali su u misiju organizacije (54 procenta); (2) vjerovali su da njihov poklon može učiniti promjenu (44 procenta); (3) za lično zadovoljstvo, uživanje ili ispunjenje (38 procenata).

Štaviše, studija je pokazala da ljudi imaju najviše poverenja u pojedince (87 procenata je prijavilo ili „u nekoj mjeri“ ili „mnogo“) i neprofitne organizacije (86 procenata je prijavilo „u nekoj mjeri“ ili „mnogo“) da rješavaju društvene ili globalne probleme. Značajan udio anketara imao je „jedva malo povjerenja“ u zakonodavnu vlast (58 procenata), izvršnu vlast (46 procenata) i državne ili lokalne vlasti (41 procenat).

Moglo bi se reći da moramo pronaći način da pokažemo rezultate naplate poreza i učinimo državu boljom u pružanju javnih usluga (u analizi troškova i koristi). Pa, čak i sa ovim poboljšanjima, šta je sa moralnim razlogom? Da li ćemo nastaviti da djelujemo silom? A ako neko misli da ljudi dobrovoljno plaćaju porez, šta je sa političkim razlogom? Da li ćemo i dalje praviti prostor za intervencionizam? Iako zagovarači poreza to odbijaju priznati, ova pitanja ostaju bez zadovoljavajućih odgovora.

Na kraju dana...

Nekada razmišljamo o pomaganju drugima kao nečemu što svi moraju da rade. I to je tako. Ali kako o tome razmišljamo kao o zakonskoj obavezi (materijalizovanoj u poreze), ostaćemo nesposobni da stvorimo značajne veze između pojedinaca i, prema tome, nesposobni da se nosimo sa izazovima koji danas izgledaju neodoljivi, kao što je kako pružiti zdravstvenu zaštitu i obrazovanje u siromašnim zemljama.

Ako želimo činiti više i bolje, onda moramo prestati da vidimo državu (i oporezivanje) kao jedino sredstvo za rad u društvu.

Jean Vilbert

Jean Vilbert ima diplomu i magisterij prava. Trenutno je sudija, pisac i profesor u Sao Paulu, Brazil. Predaje filozofiju prava, istoriju prava i pravo i ekonomiju. Možete ga pratiti na Tvitter-u @jean_vilbert

Izvor: Foundation for Economic Education

Prevedeno i publicirano uz pismenu dozvolu autora.

Preveo Jadranko Brkić