Kritičko mišljenje u eri teoretičara neupitnosti autoriteta

Autor: Lucas Nunes

Izvor: Libertarian Europe

Kritičko mišljenje je važnije nego ikad u vremenima kada establišment glasove koji su u suprotnosti sa njihovim interesima optužuje za teoriju zavjere.

Teorija zavere je popularan izraz, ali sada se koristi protiv svakoga ko se usudi da dovede u pitanje uobičajeni narativ. Ljudi koji su zabrinuti zbog određenih događaja ili ideja tretiraju se kao jeretici koji bi trebalo da gore na lomači ako se usude da preispituju vlast, glavne medije, akademski svijet, velike korporacije i druge autoritete.

Ovaj članak se ne bavi odobravanjem teorija zavere i negiranjem njihovog postojanja; one dakako postoje. Ali važno je podsjetiti na to koliko je opasno postati „teoretičar neupitnosti autoriteta“, što znači, neko ko je spreman da se povinuje bilo kojem narativu koju širi bilo koja vrsta „autoriteta“, zanemarujući istinitost njegovog sadržaja.

Ljudska bića su privržena poslušnosti autoritetu, kao što je pokazao socijalni psiholog, Stanley Milgram, u svom eksperimentu poslušnosti: Milgramov eksperiment. Taj eksperiment je pokazao da će se većina ljudi jednostavno povinovati i poslušati autoritete.

Malo je vjerovatno da će većina ljudi istražiti izvore iz novina, korporacija, političara itd. Većina ljudi neće iskopati podatke iz naučnih radova, često su previše zauzeti baveći se drugim problemima. Umjesto toga, oni će jednostavno vjerovati tumačenju podataka od strane vlasti, poput medija, naučnika, vlada, provjeravača činjenica itd., Ali većina se, zapravo, nikada neće približiti izvorima da bi provjerila koliko su tačni i koliko je ispravno tumačenje podataka. To znači da živimo u svijetu koji se zasniva na povjerenju. Uzdamo se u sredstva komunikacije, političare, korporacije i druge koji se smatraju autoritetima.

Danas se mnogo govori o raznolikosti, ali raznolikost mišljenja i različitost mišljenja je ugrožena. Danas smo gurnuti ka ideji da samo jedan narativ koji može biti prihvaćen, zvanični narativ, koji podržavaju vlasti ili samoproglašene vlasti, poput provjeravača činjenica - koji u posljednje vrijeme provjeravaju čak i mišljenja. Na ovaj način se zvanični narativ ponavlja iznova i iznova, poput propagande, ma koliko apsurdno zvučalo, bez obzira na to koliko pitanja je ostalo bez odgovora.

Prije nekoliko decenija, vlasti u Njemačkoj (vlada, naučnici i mediji) promovisale su nacional-socijalističku eugeniku i nekoliko drugih lažnih rasnih teorija. Ove ideje su rezultirale sa koncentracionim logorima i Drugim svjetskim ratom. U SSSR-u su se neprestano promovisale kampanje dezinformacija, a oni koji se nisu slagali, bili su strogo kažnjavani. U totalitarnim režimima koji još uvijek postoje, poput Kine, Kube i Sjeverne Koreje, vlasti promovišu kampanje dezinformacija i dolazi do masovnog potiskivanja istine kako bi se stvorila retorika koja će biti od interesa za vlast, na primjer tragični Tjenanmen masakr, koji je pod strogom cenzurom kineske vlade.

Nisu samo totalitarni režimi jedini koji šire dezinformacije. Jedan od najvećih nedavnih slučajeva kada su vlasti pogriješile bio je 2003. godine, kada su SAD, pod Bushovom vladom, napale Irak, optužujući tu bliskoistočnu zemlju da ima oružje za masovno uništenje. Stotine milijardi dolara, od poreznih obveznika, potrošeno je za finansiranje ovog rata, a procijenjeno je da je izgubljeno 460.000 života u Iraku od marta 2003. do sredine 2011. godine, prema statističkom istraživanju objavljenom u medicinskom časopisu PLOS (Public Library of Science). Na kraju, nije pronađeno oružje za masovno uništavanje, priznao je Charles Duelfer, glavni inspektor za oružje CIA-e u konačnom izveštaju CIA-e 2005. godine.

Koliko dezinformacija trenutno šire vlade, mediji, velike korporacije i stručnjaci? Kao što vidimo, istorijski gledano, sve ove grupe mogu istodobno ogriješiti se o istinu i ti neuspjesi se često dešavaju. Ponekad se to dešava zbog sopstvenog neznanja i nesposobnosti, ali i dezinformacija koje od njih dolaze namjerno, kako bi imali političke i ekonomske koristi, kroz legislature koji postaju zakoni i propisi koji će donijeti korist određenim grupama na štetu većine stanovništva.

Ne možemo se vratiti u doba Galilea Galileja, doba u kojem bi establišment proizvoljno utvrđivao šta je istina. Mračni period u kome bi vas postavljanje pitanja i iznošenje teorija koje bi mogle poljuljati status kuo doveli do kazne. Potrebna nam je sloboda govora i sloboda misli da bismo i dalje napredovali. Većina našeg razvoja, gdje je većina svjetske populacije napustila siromaštvo, dogodila se tokom posljednja dva vijeka, kada smo počeli da uživamo u izobilju slobode udruživanja, slobode misli, slobode stvaranja, i slobode preduzetništva. Moramo da održimo ovaj sistem na životu ako želimo da imamo prosperitet i mir. Svijet prepun tehnokrata i autokrata postojao je i ranije, i dalje postoji na najokrutnijim mjestima naše planete, a u svijetu poput tog postoje samo siromaštvo i tiranija.

Prije nego što nekoga optuže da je teoretičar zavjere, pojedinci se moraju iskreno osvrnuti na sebe kako bi analizirali da li su oni sami teoretičari neupitnosti autoriteta koje iskorištavaju veliki igrači. Pravo kritičko razmišljanje dolazi sa ispitivanjem, istraživanjem i stvarnim razumijevanjem zasnovanim na činjeničnim dokazima. Ako vam nije dozvoljeno da ispitujete neku temu koju ne razumijete savršeno, onda biste prema tome trebali biti sumnjičavi. Nikada ne smijemo nasjesti na zabludu argumenta od strane autoriteta.

Izvor: Libertarian Europe

Prevedeno i publicirano uz pismenu dozvolu autora.

Preveo Jadranko Brkić