Zaštita ugroženih vrsta: dobre namjere a loši rezultati

Neke državne regulative bez obzira što su napravljene sa dobrim namjerama i dalje dovode do loših rezultata. Zakon o ugroženim vrstama je dobar primjer takvog zakona. U ovom videu, profesor ekonomije Don Boudreaux analizira zakon o zaštiti ugroženih životinjskih vrsta, i koristi ga kao primjer u objašnjavanju kako dobre namjere državnih vladara ponekad završavaju naopako. Iako pomenuti zakon ima za cilj očuvanje ugroženih životinja, njegove negativne posljedice po zemljoposjednike im daju jake razloge da pobiju sve one ugrožene vrste koje se nalaze na njihovoj imovini. Ovaj fenomen je poznat pod nazivom "pucaj, lopataj, i umukni". Boudreaux nas uporno upućuje da ne osuđujemo politiku po njenim namjerama, već po njenim rezultatima. Ne možemo pretpostaviti da ce određeni zakon biti dobar samo zato što su namjere političara koji ga zagovaraju dobre.

(video na dnu transkripta)

transkript:

Donald J. Boudreaux:

Kada ja predajem osnove ekonomije, svojim studentima odmah prvog dana kažem "namjere nisu rezultati." Namjere koje stoje iza određenog zakona neće nužno odrediti koji će biti njegovi rezultati. Ekonomisti mnogo razmisljaju o neželjenim posljedicama, i važno je da razumijemo ono na što se tu misli.

Jedan od primjera neželjenih posljedica koja je apsolutna suprotnost od namjere dolazi iz zakona o ugroženim vrstama. Namjera tog zakona je da se omogući opstanak ugroženih vrsta. Jedna posljedica tog zakona u mnogim slučajevima je ta da ugrožene vrste odumiru brže nego inače. Ako ste vi zemljovlasnik i na svome imanju nađete ugrožene vrste, vi znate da će kao rezultat toga pronalaska Agencija za zaštitu životinja nametnuti ograničenja na vašoj zemlji. Jedna od posljedica tih ograničenja je smanjenje vrijednosti vašeg posjeda; na primjer: šta možete da uradite sa njim ili cijena za koju ga možete prodati. Dakle, ono što mnogi vlasnici zemljišta čine kada saznaju da su na njihovim imanjima prisutne ugrožene vrste, je to da oni pobiju te ugrožene vrste i ćute o tome. Ta aktivnost ide pod parolom "pucaj, lopataj, i umukni." Ubij ugroženu vrstu, lopataj da je sahraniš, i ne pričaj ništa o tome. Međutim sasvim je očigledno da to nije cilj zakona o ugroženim vrstama.

Lekcija koju iz ovoga možemo uzeti je to da ne možete vrijednovati zakone na osnovu navedenih namjera; namjere je lako odrediti. Zakone trebate cijeniti na osnovu podsticaja koje će ta politika vjerovatno dati ljudima na koje utiče. Bez obzira da li vjerujete u veliku moćnu državu ili minimalnu državu, ili onu osrednju, u mnogim slučajevima je teško istražiti kakve će biti stvarne posljedice njenih podsticaja. Međutim te poteškoće nas ne oslobađaju od zadatka sprovođenja istrage. Mi ne možemo samo jednostavno reći: "oh, namjere zakonodavaca su dobre i zato možemo biti sigurni da će i rezultati biti dobri." To je varanje, i to ne smijete da radite. To je veoma loša javna politika.