Propast jugoslovenskog samoupravljanja: Kardelj nasuprot Friedmana

Analiza nekih od nedostataka jugoslovenskog radničkog samoupravljanja i njihov negativan odraz na privatizaciju samoupravnih preduzeća nakon pada komunizma u regionu

Postoji malo drugih tema koje među narodima na prostorima bivše Jugoslavije još uvijek univerzalno bude teška osjećanja i gorčinu prema današnjim političarima kao što je to činenica da njihova golema socijalistička zaostavština, u vidu bezbroj oronulih i napuštenih fabrika, zjape napušteno i u tajnim aukcijama bivaju prodavane jedva za vrijednosti zemlje na kojoj leže. Doslovice niko nije spreman da prihvati realnost da je svo to navodno bogatstvo koje su generacije ljudi stvarale za vrijeme prethodnog režima moralo u posljednje dvije decenije da završi tako neslavno. "Mi imamo toliko fabrika, ukoliko bi političari samo htjeli da ih otvore za biznis mi bismo svi bili zaposleni," je fraza koja se često može čuti diljem prostora bivše Jugoslavije. Da bi se konačno odagnala ova pogubna kolektivistička mudrost na prostorima zapadnog Balkana i da bi se ovi napaćeni narodi okrenuli ka svjetlijoj budućnosti, neophodno je detaljno razmotriti temelje zajedničkog sistema na kojem je naše strukturno identično ekonomsko naslijeđe izgrađeno. No čak i ako je ova želja odbacivanja kolektivizma previše ambiciozna, onda se ovom analizom bar može pokušati odgonetnuti otkud tolika ljubav ovih naroda prema društvenom vlasništvu i njihova apsolutna odbojnost i mržnja prema privatnom vlasništvu i slobodnom preduzetništvu.

Ta naša zajednička priča počinje 1948 godine, kada je ideološki razdor između jugoslovenskog diktatora Tita s sovjetskog diktatora Staljina postao očigledan, a što je dovelo do istjerivanja Jugoslavije iz Komunističkog Informacionog Biroa (Kominforme) i njenog distanciranja od Sovjetskog Saveza. Ovaj razlaz dozvolio je Jugoslaviji da se slobodno upusti u eksperimentaciju sa vlastitim brendom socijalizma, nezavisnim od ustanovljenih marksističko-lenjinističkih normi. Jedan od najvažnijih i najdalekosežnijih eksperimenata naših komunističkih vođa bio je u oblasti ekonomije. Umjesto tradicionalnog sovjetskog modela kolektivnog vlasništva i centralnog planiranja rada preduzeća, Jugoslovenski ekonomski planeri (sa Edvardom Kardeljem na čelu) razvili su i implementirali potpuno drugačiji sistem upravljanja preduzećima koji se zove radničko samoupravljanje. Ovaj ekonomski sistem povlači svoje teorijske korjene iz 19. vijeka, a između nekih manje uspješnih pokušaja je ranije bio značajnije ali na kratko pokušan u Španskom građanskom ratu (1936-1939).

Za razliku od sovjetskog modela kolektivnog državnog vlasništva i centralnog planiranja svih preduzeća (kojima su upravljali aparatčici Komunističke partije), samoupravnim radničkim preduzećima Jugoslavije, iako i dalje u vlasništvu države, su u potpunosti upravljali sami radnici. Način na koji se to radilo u praksi bilo je tako što su radnici birali odbore radnika koji su zatim odlučivali ko su najsposobniji i najpametniji među radnicima, i te su radnike zaduživali za upravljanje kompanijama.

Radničko samoupravljanja pokazao se kao mnogo produktivniji od sovjetskog modela centralnog planiranja, zato što radnici u Jugoslaviji nisu radili po diktatu Komunističke partije, o tome šta i kako treba da proizvode, već su bili slobodni da proizvode ono što su mislili da je najbolje i na način na koji su verovali da će donositi najveću dobit, a koja je na koncu završavala u njihovim džepovima. Čak su mnogi zapadni ekonomisti bili uvjereni da je ovaj podsticaj radnika da rade za sebe, radničko samoupravljanje činio dostojnom alternativom zapadnom modelu privatnog vlasništva. Međutim, i suviše dobro poznata neslavna istorija nam danas potvrđuje jednu sasvim drugačiju sliku o vrlinama socijalističkog samoupravljanja.

Možda prvo značajno upozorenje da samoupravni model ima ozbiljnih nedostataka došao je od američkog ekonomiste, Milton-a Friedman-a, koji je zajedno sa svojom suprugom, takođe ekonomistkinjom, Rose Director Fridman, posjetio Jugoslaviju u dva navrata: prvo u kasnu jesen 1962, a deceniju kasnije u rano proljeće 1973, po nekoliko nedelja u oba navrata. Pošto je imao svoje sumnje o efikasnosti ekonomskih praksi Jugoslavije, Milton Fridman je bio veoma zainteresovan za mnoge stvari u vezi njene ekonomije i proveo je značajan dio vremena spoznajući detalje funkcionisanja samoupravnog sistema. U razgovorima sa direktorima republičkih centralnih banaka i u svojim posjetama raznim samoupravnim preduzećima u zemlji, Fridman je ubrzo identifikovao njegove nedostatke.

“Za ono što niko ne posjeduje, niko se neće ni brinuti.” - Aristotel

Friedman je između ostalog saznao da je poput sovjetskog modela centralnog planiranja, i jugoslovenski mješoviti samoupravni model je patio od problema vlasništva. Iako su radnici u samoupravnom sistemu mogli za sebe da zadrže profit koji bi ostvarivali, činjenica da ti isti radnici zapravo nisu bili puni vlasnici preduzeća u kojima su radili, rezultiralo je u njihovom nedostatku volje za rad kao i za investiranjem kapitala nazad u kompanije. Razlog ovog drugopomenutog problema je bio da ukoliko su radnici u nekom trenutku i iz bilo kog razloga željeli da napuste svoja preduzeća, sva njihova dotadašnja odvajanja od ličnih primanja u svrhu ulaganja nazad u biznis bi za njih lično propala, jer bi ona ostajala u firmama. Drugim riječima, radnici sa sobom nisu mogli nositi svoje dionice firme. Taj problem je dovodio do hroničnog nedostatka sredstava za ulaganja u nove projekte, inovacije i modernizaciju postojećeg kapitala (alata i mašina) i infrastrukture.

U nastojanjima da radnike drže zainteresovanima za budućnost svojih preduzeća, menadžeri su pribjegavali nepotizmu, obećavajući i dajući radna mjesta članovima porodica postojećih radnika. Na taj način, ako su radnici išli u penzije ili napuštali preduzeća iz bilo kojih drugih razloga, sve njihove dotadašnje investicije u njihovm firmama nisu bile potpuno uzaludne. Ovaj široko rasprostranjeni oblik nepotizma u preduzećima je vodio ka još većim problemima u radničkom samoupravljanju.

Jedan od njih bio ogroman višak zaposlenih. Mnogi novi radnici su često angažovani pod institucionalnim okriljem njihovog "osnovnog ljudskog prava na rad," bez obzira na to da li su nova radna mjesta bila ekonomski opravdana ili ne. Mlađi ljudi koji nisu dovoljno stari da bi se sjećali vremena Jugoslavije, o istinitosti viška zaposlenih mogu da pitaju svoje roditelje i starije rođake koji će im zasigurno potvrditi istinitost ove prakse; no to je sasvim nepotrebno, jer je ta uobičajena fraza još uvijek dio naše kolektivističke mudrosti, i često se izgovara širom zemalja bivše Jugoslavije. Malo je ljudi koji će prihvatiti čak i najblažu sugestiju da je zaposlenje privilegija koju poslodavci dodjeljuju onima koji ih zaslužuju na osnovu zasluga, a ne kao nagrada za državljanstvo ili čak i samo postojanje. Bez obzira, lako se daje uvidjeti kako ovakav neopravdan višak radnika dovodi do još većih problema, kao što su razrjeđivanje profita među još većim brojem radnika, kao i do pobune onih radnika čiji članovi porodica nisu dobivali radna mjesta u njihovim preduzećima.

Međutim, najveći problem preduzeća sa radničkim samoupravljanjem bio je u pribavljanju sredstava eksternog financiranja. Zbog već ranije pomenutog problema nedovoljnog internog financiranja radi ličnih interesa radnika, koji su glasali da većina ili čak sav profit završava u njihovim džepovima, samoupravnim preduzećima bio je prijeko potreban novi eksterni način prikupljanja investicija kako bi unaprijedili svoja poslovanja. Milton Friedman je od rukovodilaca regionalnih centralnih jugoslovenskih banaka saznao da je jedini način na koji su samoupravna preduzeća mogla pribavljati vanjska sredstva bio preko fondova koje su nudila druga samoupravna preduzeća. Drugim riječima, samo su radnička samoupravna preduzeća mogla davati financijska sredstva u zajam i pozajmljivati financije jedni od drugih.

Ovakav aranžman nije dobro funkcionirao, jer je na primjer kompanija koja se bavila tekstilnom proizvodnjom, u namjeri da svoj kapital daje u zajam nekoj drugoj kompaniji koja se recimo bavila metalnom proizvodjnom, iznenada bila uključivana u bankarstvo i financijsko investiranje, a to je bilo nešto u čemu nijedna od ta dva preduzeća nisu imala iskustva, niti su bili spremni da sa svojim kapitalom kockaju na takav način. Međutim, način na koji su samoupravna preduzeća mnogo lakše dolazila do eksternih sredstava bilo je preko republičkih razvojnih banaka, koje su takođe bile samoupravna radnička preduzeća. Iako su ove razvojne banke bile motivisane istim podsticajima i bile su suočavane sa istim vrstama problema kao i sva druga samoupravna preduzeća, njihov dodatni problem bio je taj što su se u njihov rad često miješale republičke centralne vlasti. Na taj način su ove banke bile pod pritiskom da obezbjede financijska sredstva drugim proizvodnim i uslužnim samoupravnim preduzećima, bez obzira da li su razvojne banke njihove projekte smatrali ekonomskim opravdanima ili ne. U slučajevima kada repibličke razvojne banke nisu raspolagale se neophodnim financijskim sredstvima, republičke vlade su naređivale republičkim centralnim bankama da neopravdano bez pokrića štampaju taj novac i dostavljaju ga razvojnim bankama za daljnju distribuciju.

Po mišljenju Miltona Friedmana, ovakva vrsta neobuzdane i neodgovorne aktivnosti vlada šest jugoslovenskih federalnih republika i dvije pokrajine, tj. njihovo proizvoljno štampanje novca u svrhu financiranja ekonomski neopravdanih poduhvata neefikasnih samoupravnih preduzeća, bio je glavni uzrok hronične inflacije u Jugoslaviji.

Iako je Friedmanova nepogrešiva analiza dobro podržana sa istorijskim zapisima, većina ljudi na prostorima bivše Jugoslavije i dalje ostaju ubjeđeni u svojim ukorenjenim vjerovanjima da je radničko samoupravljanje bio sistem bez ikakvih mana. Iako postoje i drugi podjednako značajni nedostaci jugoslovenskog radničkog samoupravljanja koje vrijedi pomenuti, kako bi smo bolje učvrstili pomenute Friedmanove nalaze i pomogli u daljnjem osvetljavaju neprijatne istine o radničkom samoupravljanju, ostatak ovog člaka ćemo ograničiti na sagledavanje kako su ti problemi koje je Friedman opisao nastavili da se manifestuju za vrijeme privatizacije i nakon raspada Jugoslavije.

Naš prvi sladak okus kapitalizma

U posljednjem pokušaju da spase urušenu ekonomiju Jugoslavije 1989 godine, njeni lideri su tada krenuli u liberalizaciju putem tržišnih reformi. Predvođen Antom Markovićem, prvim jugoslovenskim političarem zapadnog stila i velikim pristalicom liberalizacije, i uz pomoć stranih ekonomskih savjetnika, plan čija realizacija je trebalo da traje četiri do pet godina pušten je u praksu i kasnije sredinom 1991 godine zaustavljen zbog buktećih ratova za nezavisnost.

Uprkos mnogim blokiranim reformama i političkim sabotažama, znaci da je Markovićeva "šok terapija" počela pokazivati zapažene rezultate su ubrzo postali očigledni. Danas će većina starijih ljudi koji se sjećaju tog vremena reći ništa drugo osim riječi hvale i entuzijazma za život iz tog perioda. Zaista, reforme kao što su zaustavljanje inflacije i uvođenje novog konvertibilnog dinara (7 dinara = 1 DM), omogućavanje osnivanja privatnih preduzeća sa ograničenom odgovornošću (LLC), liberalizacija preko 90% svih uvoza, i druge reforme pomogle su u stavljanju novca nazad u džepove građana, ispunile su ranije prazne police trgovina sa proizvodima, i vratile su optimizam među narodom.

No, glavnina tog uspjeha nije došla kao rezultat veće produktivnosti samoupravnih preduzeća. Naprotiv, bilo je sasvim suprotno. Zbog dolaska konkurencije od privatnih LLC preduzeća, kolektivna samoupravna preduzeća su počela propadati brže nego ikada prije. Naviknuti na rad u monopolskim uslovima, kao jedini dostavljači roba i usluga, oni su tada odjednom postali ugroženi od konkurencije, koja je potrošačima počela nuditi kvalitetniji, jeftiniji, i širi izbor. Statističke brojke pokazuju da je u samo jednoj godini reformi 292,000 privatnika formiralo nova privatna LLC preduzeća, a da je broj samoupravnih preduzeća koja su u tom istom period propali bio 1137, i sa kojima je 614.400 radnika izgubilo posao.

Nažalost, sa dolaskom ratova mnoge reforme na prostorima Jugoslavije su usporene, a neke su čak i potpuno obustavljene. Slovenija, imajući veoma kratak rat, i Makedonija, pošto je uglavnom bila pošteđena bilo kakvih sukoba, su bile slobodne da neometano nastave sa reformama, što su i radili u većoj mjeri nego ostale veće republike bivše Jugoslavije, koje su ratovale tokom prve polovine 1990-ih. Do sada, više od deceniju i po nakon najkrvavijih ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, svih šest nezavisnih država imale su dovoljno vremena da obnove i dovrše svoje liberalizacijske reforme. Međutim samo jednim površnim pogledom širom regiona sasvim je primjetno da nijedna od bivših jugoslovenskih republika, čak ni sada u svojoj punoj nezavisnosti, nije dovršila svoje reforme, već i dalje svi kao jedan uporno gaje mnoge ostatke kolektivističke prošlosti, "čuvajući ih kao zjenicu oka svoga," a što ih još uvijek sprečava da krenu putem prosperiteta.

Privatizacija u bescijenje

Iako postoje mnogi primjeri samoupravnih preduzeća koja su uspješno prebrodila tranziciju kroz privatizaciju i postala uspješna na današnjem globalizovanom tržištu, takvi slučajevi su većinom rijetki. U periodu Markovićevih reformi, jedan manji dio privatizacije je urađen po Bolivijskom modelu tržišne dokapitalizacije. U ovom modelu 50% akcija su ponuđena na međunarodnoj licitaciji a druga polovina koja je u vlasništvu države biva data građanima, nakon što je aukcija uspješno obavljena. Ovaj model obezbjeđuje da takozvani "vitalni" dijelovi privrede zemlje i dalje ostanu u rukama građana.

Najčešći metod privatizacije koji se i danas najviše primjenjuje u regionu je putem dionica ponuđenih svim zaposlenima. U ovom modelu radnicima preduzeća su ponuđene dionice sa popustom i uz odloženo plaćanje, jer radnici nisu u mogućnosti da plate za svoje dionice unapred. Naravno, to je politički i najprihvatljiviji model privatizacije, koji se takođe obavlja brzo, i koji radničkim preuzimanjem vlasništva konačno popravlja dio ranije pomenuti problem podsticaja radnika na rad i povratna ulaganja. No to su jedine prednosti ovog privatizacijskog modela.

Privatizacija na ovaj najmanje nametljiv način takođe znači da su neki od ranije pomenutih vlasničkih i investicionih nedostataka ovih samoupravnih preduzeća preneseni a neki su u sada novim uslovima poslovanja pretvarani u nove nedostatke. Sa desetinama, stotinama, pa čak i hiljadama radnika koji su privatizacijom postajali vlasnici svojih kompanija, javio je se problem nemogućeg upravljanja pored toliko ravnopravnih vlasnika. Iste te kompanije su takođe još uvijek često mučene sa problemom prevelikog broja zaposlenih, gdje zaposleni još uvijek teže ka isplaćivanju previsokih plata za sebe, ali i uz premalo povratnog ulaganja u obrt. Menadžeri koji su nekada donosili odluke u ime svih radnika sada više ne posjeduju dovoljno velik iznos dionica da bi mogli da imaju značajan uticaj u restrukturiranju poslovanja. Kada je riječ o spoljnim investicijama, mnogi vlasnici odnosno radnici ih blokiraju zbog straha da će znacajan udio investitora radnicima dovesti do gubitka kontrole i uticaja nad odlučivanjem u svojim firmama. Konačno, tu je i problem pronalaženja investitora koji su zainteresovani za rad sa firmama u kojima je previše gazda. Kao što jedna stara izreka kaže: "gdje je puno baba, kilava su djeca!"

Samo iz ovih nekoliko odabranih primjera potpuno je jasno da radničko samoupravljanjanje, čak i nakon privatizacije, na slobodnom tržištu takva preduzeća ostavlja u znatno nepovoljnijem položaju u odnosu na privatne firme, koje su od početka izgrađivane sa ekonomskim opravdanjem profitabilnosti i koje su prekaljivane u vatrama slobodnog tržišta. Kada je tržištu dozvoljeno da neometano djeluje, ono tada bez diskriminacije dezinfikuje privredu od nezdravih preduzeća, izbacujući iz igre sve one koji nisu u stanju da proizvode vrhunske proizvode i usluge koje potrošači žele da kupe. Suočeni sa takvom prijetnjom savršene pravde bez pardona, mnoga privatizovana samoupravna preduzeća brzo su propala pod silama slobodnog tržišta. Takve kompanije u stečaju konačno prolaze kroz posljednju metodu privatizacije, koja je naročito popularna među vladajućim političarima zemalja u regionu. To je naravno privatizacija prodajom imovine, koja se u našim krajevima često obavlja tiho i u najvećoj tajnosti. Preduzeća koja se najčešće podvrgavaju prodaji imovine su mnogobrojne uništene i opljačkane fabrike koje nikada nisu u potpunosti privatizovane zbog iznenadnih i dugotrajnih ratova, ili koja nakon mnogo pokušaja kroz umakanja u budžetske jasle da postanu profitabilna su konačno su stavljena u društveno vlasništvo (čitaj: da budu opljačkana od strane vladajuće političke klase).

U zaključku, za one kojima priloženi argumenti o nedostacima radničkog samoupravljanja koje je uvidjeo Milton Friedman nisu dovoljna objašnjenja za neizbježnu i nadasve prirodnu propast našeg umjetnog samoupravnog bogatstva, neka takođe razmotre i neke druge aspekte socijalističke ekonomije, kao što su: upitnost ekonomske opravdanosti arbitrarnog formiranja tolikih brojnih preduzeća po gradovima i selima diljem Jugoslavije, ili adekvatnost poticaja za rad brojnim genijima koji su za svoj mukotrpan i neprocjenljiv rad osim prosječnih plata dobijali samo radničke plakete, umjesto da su postajali Bill Gates-i. Dok je bilo nemoguće za očekivati da će Tito u vrijeme razilaska sa Staljinom i golgote Golog otoka narodima Jugoslavije nazad vratiti sve njihove prirodne slobode, da su im vraćene samo one ekonomske slobode oni bi postali daleko prosperitetniji i srećniji. I dok Jugoslavija ni u takvom uređenju velikih ekonomskih sloboda danas takođe vjerovatno ne bi postojala, čitanje naše ne tako davne istorije bi zasigurno bilo mnogo prijatnije iskustvo. Jugoslovensko radničko samoupravljanje je i danas živi dinosaurus koji ne samo da je pridonijeo nasilnom raspadu Jugoslavije, već i zbog njegove još uvijek u potpunosti nesporovedene privatizacije, kao i kolektivističkog nastrojenja društva koje taj sistem povlači za sobom, nastavlja biti kočnica razvoja novonastalih država u regionu. Nažalost, čak ni naši novi evropski vladari nisu spremni da nas preusmjere da ispravimo svoje greške, već nas njihovom protekcionističkom politikom, kvotama, subvencijama, i harmonizacijom, umjesto slobodnim tržištem i konkurencijom, prihvataju u novu Jugoslaviju.