5 mitova o ekonomiji koji još uvijek nisu izumrli

Primarne oznake

anel.dzinic ned, 08/07/2016 - 17:24
5 mitova o ekonomiji koji još uvijek nisu izumrli
 
Autor: Corey Iacono
Originalni izvor na engleskom jeziku: 5 Economic Myths That Just Won't Die
 
Preveo Anel Džinić

 
Danas, velika većina ljudi, svoj stav o ekonomiji i nekim ekonomskim pitanjima su izgradili putem natklapalica na Internetu i tabloidnih članaka. Preovladavajuće mišljenje je, da je samo dovoljna snažna ruka države kako bi u ekonomiji sve bilo kako treba.
 
Na primjer, svako "zna" da su zakoni države ukinuli dječji rad i da je New Deal okončao Veliku depresiju. Međutim, da li je to stvarno tako?
 
U nastavku je navedeno pet takvih mitova, koje većina ljudi olahko uzima za istinu.
 
Mit br. 1 - Ideja da ekonomski rast pomaže siromašnima je netačna
 
2001. godine, u svom naučnom radu "Growth Is Good for the Poor", ekonomisti Svjetske banke Art Kraay i David Dollar su pokazali da kada se lični dohoci stanovništva povećavaju, da se lični dohoci najsiromašnije petine stanovništva takođe proporcionalno povećavaju. Ovo je slučaj u svim regijama, vremenskim periodima, nivoima dohotka i pri svim stopama rasta. 2013. godine, tj. više od decenije nakon što su ova dvojica ekonomista objavili svoj prvobitni naučni rad, oni su istražili povezanost između ekonomskog rasta i siromaštva, koristeći pri tome podatke iz 118 zemalja, prikupljene tokom više od četiri decenije. U tom istraživanju su ponovo došli do istog zaključka. Prema izjavi ovih ekonomista,
 
"Ovi pokazatelji potvrđuju centralnu važnost ekonomskog rasta za smanjenje siromaštva... institucije i politike koje općenito promovišu ekonomski rast, će u prosjeku podići dohodak siromašnih jednako-proporcionalno, time promovišući "zajednički prosperitet"... skoro da nema slučajeva gdje rast značajnije pogoduje siromašnima ili bogatima."
 
To znači da politike koje pospješuju ekonomski rast metodama poput ograničavanja veličine državnog aparata i smanjenja prepreka međunarodnoj trgovini, su ključne za smanjenje siromaštva. Ekonomski rast, a ne programi preraspodjele, je glavni pokretač smanjenja siromaštva. Ova empirijska istina je davno dokazana.
 
Mit br. 2 - Slobodna trgovina ne dovodi do poboljšanja ekonomskih rezultata u stvarnom svijetu.
 
Paul Krugman se jednom prilikom našalio "Ukoliko bih postojalo jedno jako ekonomsko uvjerenje, onda bi ono sadržavalo slijedeće afirmacije: 'Ja razumijem principe komparativnih prednosti' i 'Ja zagovaram slobodnu trgovinu'." Međutim, kritičari slobodne trgovine, kao što je razvojni ekonomista Ha Joon Chang, zagovaraju zastarjele tvrdnje poput:
 
“Postoji značajan historijski primjer državne zaštite putem tarifa industrija koje još uvijek nisu profitabilne... Kao kontrast tome, slobodna trgovina odlično funkcionira samo u zamišljenom teoretskom svijetu savršene konkurencije.”
 
Komentari poput ovih su zbunjujući, jer zagovornici slobodne trgovine ne pretpostavljaju postojanje savršene konkurencije. Zagovaranje slobodne trgovine je zasnovano na jednostavnoj činjenici da ukoliko jedna država može da proizvede neki proizvod po nižim oportunitetnim troškovima od druge, onda će razmjena između tih država (ili pojedinaca) biti od obostrane koristi (Ovo je poznato kao teorija o komparativnim prednostima).
 
Ekonomisti su ispitali bezbroj puta da li ili ne slobodna trgovina dovodi do većeg ekonomskog rasta. Što se tiče liberalizacije trgovine - reformi koje smanjuju barijere za međunarodnu trgovinu - rezultati istraživanja pokazuju da takve reforme poboljšavaju ekonomske učinke tokom vremena.
 
Prema jednoj studiji koja je istraživala 141 liberalizaciju trgovine i koja je upoređivala ekonomske performanse prije i poslije liberalizacije (nakon uklanjanja iskrivljujućih faktora, poput inflacije), "Rast zemalja po glavi stanovnika nakon liberalizacije je bio 1,5 procentnih poena viši od nivoa prije liberalizacije, a stope investiranja su bile za 1,5-2 procentna poena više.
 
Naknadno istraživanje Antoni Estevadeordal-a i Alan M. Taylor-a, analiziralo je stope rasta prije i nakon vala liberalizacija 1990-ih. Ova dvojca ekonomista podijelili su zemlje u dvije grupe, u prvu, eksperimentalnu grupu (zemlje koje su sprovele liberalizaciju trgovine) i drugu, kontrolnu grupu (zemlje koje nisu sprovele liberalizaciju trgovine). Došli su do zaključka da "postoje jaki dokazi da liberalizacija tarifa na uvezene gotove proizvode i intermedijalna dobra, dovodi do povećanja stope za otprilike jedan procentni poen godišnje." Istraživanja su takođe pokazala da je liberalizacija trgovine dovela do povećanja ekonomskih preformansi u sub-saharskoj Africi, regiji kojoj je prijeko potreban ekonomski rast.
 
Reforme koje imaju za rezultat slobodniju trgovinu, generalno vode ka superiornijim ekonomskim ishodima. Ovo je dobro dokumetovano zapažanje. Iako postoje situacije u kojim je slobodnija trgovina nepoželjn, ovakve situacije nisu norme, i politike slobodne trgovine su još uvijek "razumno pravilo djelovanja," kao što je to rekao Paul Krugman.
 
Mit br. 3 - Država je ukinula dječji rad. U slobodnoj ekonomiji, dječji rad bi i dalje postojao.
 
Tvrdnja da je država svojim zakonima ukinula dječiji rad stalno se ponavlja i često se kaže da je "dokazano" da bez tih zakona, dječji rad bi i dalje postojao u tržišnoj ekonomiji. Asocijacija Economic History Association (EHA) je pokazala da to nije slučaj:
 
“Velika većina ekonomskih historičara je složna da zakoni koji zabranjuju dječji rad nisu bili odlučujući razlog za smanjenje i sveukupno ukidanje istog između 1880. i 1940. Umjesto toga, oni upućuju da su industrijalizacija i ekonomski rast donijeli veće dohotke, te tako omogućili roditeljima "luksuz" dječjeg nerada.”
 
Prema Nacionalnom birou za ekonomska istraživanja, "Iako su zabrane dječjeg rada često upotrebljavani politički alat, postoji vrlo malo empiričkih pokazatelja koji opravdavaju njihovu efikasnost".
 
Ne samo da postoji malo pokazatelja koji podržavaju efikasnost ovih zakona; postoje čak i pokazatelji da takvi zakoni, iako usmjereni ka dobru, zapravo dovode porodice u goru situaciju. Istraživanja vezana za zabrane dječjeg rada u Indiji su pokazala da "posmatrajući različite pokazatelje izdataka domaćinstva, poput potrošnje, unosa kalorija, posjedovanja imovine, njihovo stanje se pogoršalo nakon donošenja i sprovođenja zabrana."
 
Mit br. 4 - Države poput Švedske i Danske su primjeri da visoki porezi ne sputavaju ekonomski rast.
 
Izjava da visoki porezi ne sputavaju ekonomski rast, samo zato što negativne posljedice visokih poreza nisu na prvi pogled uočljive u jednoj ili nekoliko država, je ista kao i izjava da pušenje ne šteti zdravlju, jer mnoge mlade i zdrave osobe puše i da zbog toga ne postoje jasni dokazi štetnosti duhana. Mnogi čimbenici utječu na ekonomski rast. S ciljem dokazivanja da visoki porezi utječu na ekonomski rast, istraživači su koristili različite varijable i ogromne nacionalne i internacionalne setove podataka.
 
Prema istraživanju Evropske centralne banke, u kojem su korišteni godišnji podatci između 1965. i 2007. godine iz 26 zemalja, dolazi se do jasnih pokazatelja da "su efekti povećanja poreza na realni BDP per capita negativni i trajni: povećanje ukupnog poreskog opterećenja (mjerenog kao ukupni poreski omjer u odnosu na BDP) za 1% od BDP-a, ima dugoročnu posljedicu na realni BDP per capita od -0,5% do -1%".
 
 
“Oporezivanje u Danskoj stvara gubitak efikasnosti od 12% u ukupnom dohotku. Moguće je smanjiti 4/5 ovog gubitka jednostavnim snižavanjem visokih skandinavski stopa poreza na nivo OECD država sa niskim nivoom poreskog opterećenja, kao što je SAD.”
 
Međutim, čak i države sa relativno niskim poreskim stopama, nisu potpuno otporne na posljedice oporezivanja. Prema radu keynesianskih ekonomista Christine i Davida Romer, ustanovljeno je da vlade povećaju stope poreza u vremenima ekonomskog prosperiteta, a smanjuju iste u vrijeme ekonomskih kriza. Ova činjenica dosta otežava posmatranje posljedica oporezivanja na ekonomski rast. Bilo kako bilo, Romer-i su spoznali da mogu precizno procjenjivati posljedica promjena poreskog opterećenja ispitivanjem onih koji su poduzeti iz razloga koji nisu povezani sa ekonomskim rastom. Prema procjenama Romer-a "povećanja poreza imaju jak utjecaj na ekonomiju. Njihovi efekti su dosta značajni i stabilni." Konkretno, oni su pokazali da povećanje oporezivanja za 1% od BDP-a, smanjuje BDP za 3%.
 
Sveukupno gledajući, iz prethodnog je jasno vidljivo da viši nivoi oporezivanja smanjuju ekonomski rast i da države sa višim ukupnim poreskim opterećenjem imaju sporije rastuće ekonomije od država sa nižim ukupnim poreskim opterećenjem, uz uslov ceteris paribus (tj. da svi ostali faktori ostanu nepromijenjeni).
 
Mit br. 5 - Kapitalizam nije ekonomski superioran u odnosu na socijalizam
 
Ogroman broj istraživanja je pokazao da tranzicija iz socijalističke ekonomije (neslobodne ekonomije, ekonomije pod utjecajem države) ka tržišnoj (slobodnoj) ekonomiji - proces poznat kao ekonomska liberalizacija - ima za posljedicu ekonomski rast.
 
Na primjer, koristeći podatke iz 140 zemalja iz perioda od 1960.-2000., ekonomisti sa Bocconi Univerziteta su usporedili zemlje koje su sprovele ekonomsku liberalizaciju sa onima koje nisu. Nakon provjere ostalih relevantnih varijabli, došli su do zaključka da je
 
"ekonomska liberalizacija dobra u pogledu svih dimenzija, prate je bolje strukturne i makroekonomske politike, te poboljšani ekonomski učinci. Ovo opravdava uzročno tumačenje, makar što se tiče ekonomskih rezultata.”
 
Naknadna istraživanja objavljena u časopisu Journal of Economic Surveys su došla do zaključka da "postoje jaki pokazatelji koji potvrđuju da liberalizacija ... stimuliše ekonomski rast." Kao dobar primjer, dovoljno je samo uzeti NR Kinu.
 
Istraživanja sa ekonomskog odsjeka Oxford univerziteta je došlo do zaključka da je kineski ekonomski rast, koji je značajno smanjio masovno siromaštvo Kine, zasnovan na liberalizaciji trgovine, mnogobrojnim privatizacijama, te sektorskim promjenama. Kao rezultat svih tih reformi, BDP per capita NR Kine je rastao za 4,1 procentna poena brže nego što bi inače rastao. Tako su stotine miliona ljudi izašle iz siromaštva.
 
Prema pregledu od preko 40 studija o povezanosti između ekonomskih sloboda i ekonomskog rasta (gdje su ekonomske slobode mjerene koristeći Fraser Institute’s Economic Freedom of the World Index), pokazano je da postoji jaka povezanost između slobodnih tržišta i viših ekonomskih performansi. Sve studije su jasno pokazale da su ekonomske slobode uzrok ekonomskog rasta i da veza između njih nije samo puka korelacija.
 
Empirijska istraživanja su takođe pokazala da "države mogu povećati učinkovitost iskorištavanja nacionalnih resursa i do 45%, samo time što će preći na tržišnu ekonomiju" i da je privatni sektor mnogo efikasniji od javnog sektora.
 
 
Zaključak
 
Često se pretpostavlja da je država alat za stvaranje boljih ekonomskih i socijalnih rezultata, ali postavlja se pitanja, ali šta ako je država zapravo prepreka za ostvarene tih ciljeva? Zaključci velikog broja istraživanja predočeni u ovome članku pokazuju da država ne može jednostavno zakonima otkloniti probleme. Šta više, intervencije često pogoršavaju probleme koje nastoje riješiti.
 
Osim toga, tvrdnje da klasične (liberalne) ekonomske teorije nemaju veze sa stvarnošću, su takođe pogrešne. Istraživanja pokazuju da porezi narušavaju ekonomiju, ekonomski rast je dobar za siromašne, i slobodnija trgovina dovodi do boljih ekonomskih učinaka.
 
 
Corey Iacono je student na univerzitetu Rhode Island gdje studira farmaceutiku i ekonomiju. On je član instituta FEE (FEE 2016 Thorpe Fellow).
 
Originalni izvor na engleskom jeziku: 5 Economic Myths That Just Won't Die
 
Preveo Anel Džinić