Alegorija pećine (Platon)

Zašto je tako teško okrenuti glavu i spoznati ideje? Alegorija pećine, odlomak iz djela Republika, napisan od strane Platona, u kojoj je praveći paralelu između zatočenika u pećini i slobodnih ljudi, na veličanstven način objašnjena obmanjujuća priroda ljudske percepcije i težina spoznaje novih ideja. Djelo je napisano u obliku razgovora između Sokrata i Glaukona (Platonov mlađi brat). Video izvor: swunurful YouTube kanal.

(video na dnu transkripta)

Transkript:

Dozvoli mi da kroz priču ilustriram u kojoj mjeri je naša priroda prosvjetljena ili neprosvjetljena.

Zamisli ljude koji žive u podzemnoj špilji, sa dugačkim ulazom preko čitave širine špilje. Oni su tu još od svojeg djetinjstva, i njihove noge i vratovi su u lancima, tako da se ne mogu kretati i mogu vidjeti samo ispred sebe, tako što ih lanci sprečavaju od okretanja svojih glava. Poviš i iza njih, vatra plamti u daljini. Oni vide samo svoje sjenke, koje vatra baca na suprotan zid špilje. Jer kako bi oni mogli vidjeti išta drugo osim svojih sjenki, ako im nikada nije dozvoljeno da pomiču svoje glave. Između vatre i zatvorenika nalazi se uzdignuti prolaz i niski zid izgrađen uzduž prolaza kao zavjesa iza koje se kriju lutkari koji pokazuju lutke.

Duž tog zida prolaze ljudi noseći raznovrsne predmete koje drže uzdignute poviš zida. Statue ljudi i životinja napravljene od drveta, kamena, i drugih materijala. Oni bi vidjeli samo sjenke svih tih objekata. A ako bi oni mogli razgovarati jedni sa drugima, ne bi li davali imena stvarima koje su im se pojavljivale pred očima? I zamisli dalje da je se čuo eho koji je dolazio iz zida. Zar oni ne bi bili zasigurno mislili da se jedan od prolaznika oglasio, i da je glas došao od prolazećih sjenki? Za njih, istina bi bukvalno bila ništa drugo osim sjenki slika.

A sada pogledaj ponovo šta će se prirodno desiti ako se jedan od zatvorenika oslobodi. Isprva, kada je oslobođen i primoran da odjednom ustane i okrene svoju glavu i pogleda prema svjetlu, sve to bi ga zabolilo i on bi bio previše zaslijepljen da jasno vidi stvari čije sjenke je vidjeo prije.

I zatim zamisli da mu neko kaže da je ono što je vidjeo prije bila iluzija. Ali sada, kako počinje da shvata stvarnost i kako njegove oči sve bolje vide pravo postojanje, on ima čistiju viziju. Šta će tada biti njegov odgovor?

I možeš dalje zamisliti da njegov instruktor pokazuje na objekte kako prolaze i zahtijeva od njega da ih imenuje, zar on neće biti zbunjen? Zar neće misliti da su sjenke koje je prije vidio istinitije nego objekti koji su mu sada pokazani?

I zamisli još jednom da je protiv svoje volje čvrsto zgrabljen i povučen strmim i neravnim usponom i izveden na sunce. Kad se približi svjetlu, njegove oči će biti zaslijepljene i on neće moći da vidi ništa od onoga što se sada zove stvarnost. On će morati da se privikne na izgled gornjeg svijeta. Na početku će najbolje moći vidjeti sjenke, a zatim odraz objekata u vodi, a zatim i same objekte. Zatim će buljiti u zvijezde i nebo osuto zvijezdama i svjetlost mjeseca. Vidjeti će nebo i zvijezde po noći. Zadnje od svega, on će moći vidjeti sunce. I to ne samo odraz sunca u vodi, već će moći vidjeti sunce onakvim kakvo jeste, a ne drugačije. I on će promatrati sunce, onako kakvo jeste. Zar on tada neće argumentirati da je sunce ono što daje sezone i godine? I da je sunce čuvar svega onoga što postoji u vidljivom svijetu. I da je sunce na određen način izvor svih stvari koje su njegovi sugrađani navikli promatrati. Naravno, on bi prvo vidio sunce, i zatim razmišljao o njemu. I kada se sjetio svog starog boravišta i onog što je bila mudrost pećine, i svojih prijatelja zatvorenika, da li ne misliš da bi se on osjetio blagoslovljenim sa promjenom u kojoj se nalazi? I da bi ih sažaljevao?

I da su zatvorenici imali običaj dodjeljivanja nagrada među sobom, onima koji su najbrži u primjećivanju prolazećih sjenki, da kažu koja od njih je prošla prije a koja je slijedila poslije, i koje su bile skupa, i ko je najbolje mogao predvidjeti budućnost, da li misliš da bi on mario za takve nagrade i slave, ili bi zavidio onima koji ih posjeduju? Ne bi li on skupa s Homerom rekao, bolje biti siromašan sluga siromašnom vladaru i trpiti sve nego misliti kao što oni misle i živiti kao što oni žive.

Zamisli još jedanput čovjeka kako silazi iz svjetlosti da nadomjesti njegovo staro mjesto. Zar njegove oči ne bi bile ispunjene mračninom? I ako bi bilo natjecanje u mjerenju sjenki i on se morao natjecati sa zatvorenicima koji nikada nisu izlazili iz pećine, dok je njegov vid još uvijek bio slab i prije nego su se njegove oči privikle, ne bi li mu se oni smijali i rekli da je pokvario svoj vid odlaskom gore? Da je bolje niti ne razmišljati o penjanju gore. I ako neko pokuša da oslobodi još jednog zatvorenika i povede ga gore na svjetlost, ako samo uhvate prestupnika, oni bi ga ubili.

Dužnost je prosvijetljenog, ne samo da se uspne ka učenju i da vidi istinu, već i da bude voljan da siđe ponovo do tih zatvorenika i podijeli njihove nevolje i njohove časti, bilo da su vrijedne njihova iskustva ili ne. To, oni moraju činiti čak i kada prijeti opasnost od smrti.

Oni će pružiti pomoć jedni drugima, gdje god je svaka klasa u stanju pomoći zajednici.

Preveo: Jadranko Brkić