Razgovor sa Davidom Friedmanom, 2. dio: Anarho-kapitalizam prirodnog prava i konsekvencijalni anarho-kapitalizam

Razgovor sa doktorom Davidom Friedmanom o nekim od rješenja njegove verzije anarho-kapitalizma, o potencijalnim problemima anarho-kapitalizma, kao i mogućim načinima ostvarenja slobodnog društva.  Drugi dio: Anarho-kapitalizam prirodnog prava i konsekvencijalni anarho-kapitalizam.

Intervjuisao Jadranko Brkic.  Hong Kong, 21 maj, 2014.

(video na dnu transkripta)

Transkript:

Freedom and Prosperity TV:

Osnovna razlika između konsekventnog anarho-kapitalizma - a koji naravno predstavlja analizu troškova i koristi od države nasuprot kada države nema - i anarho-kapitalizma prirodnog prava, je ustvari u razlozima za svako od njih a ne baš u metodologiji kako će funkcionirati?

David Friedman:

To je malo komplikovano, jer u praksi, mislim da ljudi koji pokušavaju da izvuku svoj anarho-kapitalizam od moralnih argumenata imaju tendenciju da zamišljaju da način da se dobije zakon je tako što će pravni filozofi shvatiti šta zakon treba da bude i onda će ga svi slijediti. Dok je model koji sam opisao u "Mašineriji slobode” jedan na kojem se sam zakon proizvodi na konkurentnom tržištu, u kojem pojedinci biraju firme koje će zaštititi njihova prava. Svaki par firmi bira sud koji će da rješava sporove između svojih klijenata, tako da neće morati da se spore međusobno. Sudovi potom generišu zakone kojima pokušavaju da imaju zakonske propise pod kojima ljudi žele da žive, tako da će oni biti u mogućnosti da prodaju svoje usluge. I vi dakle u tom modelu imate pravni sistem koji sam po sebi dolazi sa tržišta, a ne potiče od filozofa. Ne postoji razlog zašto neko ko vjeruje u argumente prirodnog prava ne bi mogao biti u korist mog sistema. Mislim da u praksi ako pogledate kako su se argumenti razvili, postoji tendencija za nekom vrsta dvostruke podjele između anarho-kapitalista, jednih čiji argument za anarho-kapitalizam proizvodi onu vrstu svijeta u kojem bi većina ljudi željeli da žive, i drugih čiji argument je da sve što država radi je kršenje prava, i stoga je pogrešno imati državu.

Freedom and Prosperity TV:

Da li je fer reći da kada govorimo o zakonima u tim dvijema anarho-kapitalističkim društvima, da bi u anarho-kapitalističkom društvu baziranom na prirodnom pravu zakoni bili uklesani u kamenu, dok bi u konsekventnom anarho-kapitalizma sva pravila bila određena na tržištu?

David Friedman:

Da. Hoću reći... Ja ne znam sa čime bi anarho-kapitalizam prirodnog prava završio. Nakon svega, kada kada pravni filozofi razaberu kako stvari trebaju biti, oni možda neće doći do zaključaka koji se libertarijancima dopadaju. Ali mislim da oni zamišljaju takav sistem. Oni zamišljaju sistem gdje su osnove zakona postavljene po mjerilu onog šta je ispravno, a zatim slijede detalji, kao na primjer: koliko je potrebno potpisa za svjedočenje ugovora ili slično, da bi imali pregovore. Tu su zaista dva neslaganja. Jedno od njih je kako zamišljate funkcionisanje društva. A drugo je koji su argumenti za to. Po mom mišljenju, … Dopustite mi da prvo objasnim drugu stranu. Ljudi koji podržavaju argument prirodnog prava će reći: kako možete imati konsekvencijalistički argument, kada su vam potrebni moralni stavovi da biste procijenili vaše posljedice. Kako da odlučite šta su dobre i loše posljedice. I moj odgovor na to je da većina ljudi u praksi imaju dovoljno slaganja o tome šta oni vide kao dobro. I anarho-kapitalistički sistem je dovoljno bolji po njihovim standardima od alternativa, da ako bismo mogli da riješimo pitanje kako će sistem raditi, kakve ishode bi on obezbijedio, većina ljudi bi se složila i podržala ga. Tako da, ako pretpostavimo da neko kaže da problem sa libertarijanskim ili anarho-kapitalističkim argumentom ustvari vrijedi kada govorimo o tome koliko daleko sa njim idemo, jeste taj da ne vrši preraspodjelu u korist siromašnih. I jedan odgovor koji bi dao pristalica prirodnog prava je da siromašni nemaju pravo na novac drugih ljudi.

Ali drugačiji argument je: zašto očekivate političke institucije da pomognu siromašnim ljudima kada prije svega svi siromašni ljudi nisu dobro politički organizovani, oni nemaju mnogo novca za podmićivanje političara. I ako pogledate u stvarnom svijetu, primijećujete da vlade kupuju glasove siromašnih dajući im ponekad novac socijalne pomoći. Ali oni takođe čine i dosta drugih stvari kao što je profesionalno licenciranje, tako da siromašni čovjek ne može da se odluči da postane frizer, jer da biste u mnogim američkim gradovima postali frizer morate uzeti nekoliko stotina sati časova. A zašto da to radite? Zato jer postojeći frizeri žele da priguše konkurenciju. To je istina i u mnogim drugim profesijama. Dakle, postoji mnogo načina na koje država interveniše kako bi pomogla insajderima a na račun autsajdera.

Pretpostavljam da je najveće od njih ograničenje imigracije, gdje ima mnogo miliona ljudi koji bi imali mnogo bolje živote kada bi bili slobodni da dođu u SAD, a što bi u libertarijanskom društvu i bilo slučaj, ali su spriječeni od strane imigracionih propisa SAD. Dakle, u cjelini, jedan argument kaže: ono što želite je nemoralno. Drugi argument kaže: vi zamišljate ne samo da imate državu, već njom i upravljate, ali ne bi ste dobili da upravljate državom ništa više nego što biste dobili da upravljate anarhističkim društvom. Država će učiniti ono što će država učiniti, a takvi dokazi kao što imamo, sugerišu da društva sa jakim državama nisu posebno dobra za siromašne. Sjećam se da sam davno pročitao jedan od Solženicinovih romana, i šta me je dojmolo o tome je da je razlika između života ljekara u Sovjetskoj Rusiji, gde je i bio, ili bar gdje je bio junak, ne sjećam se imena ...

Freedom and Prosperity TV:

Jedan dan u životu Ivana Denisovića?

David Friedman:

Vjerovatno, da. … i žene koja je čistila njegovu kuću. Razlika između njih bila je mnogo veća nego što je bila između mene i ljudi koje sam zapošljavao da čiste moju kuću. Ja sam bogatiji nego oni, ja imam bolji život. Ne veoma mnogo bolji, ali znate, oni žive u istoj vrsti okolnosti. Oni u stvari posjeduju automobil, oni poseduju televizor u boji, i oni žive sve bolje i bolje. Tipično, ljudi koji čiste kuću su meksički imigranti. Vjerovatno legalni meksički imigranti u našem slučaju, ili čak i ne bi morali da budu. Ali ti ljudi u jednoj generaciji ili tako imaju tendenciju da se nekako utope u opšte društvo i postanu imućni kao i drugih ljudi. A to se tamo nije dešavalo. U stvari, mogli ste čuti priče koje su vjerovatno istinite u SAD, o ljudima koji bi sklapali ugovorene brakove da bi dobili dozvolu da dođu u SAD. Slične priče su kružile i u Rusiji, o ljudima koji su željeli da dođu u Moskvu. Tako da je razlika u statusu između elite u Sovjetskom Savezu, koja je uglavnom bila u Moskvi, i mase stanovništva bila mnogo veća od razlike između ljudi koji su živili u Njujorku i ljudi koji su recimo živili u Idaho-u. Na neki način ono što je bio Sovjetski Savez, jeste zemlja trećeg svijeta sa prvorazrednom svjetskom vojskom i prvosrazrednom svjetskom elitom. Dakle, čini mi se da je efikasnije za libertarijance, bilo da su anarhisti ili ne, da kažu da će ljudi dobiti šta god žele, skoro šta god da žele, veća je vjerovatnoća da će dobiti više od toga što žele sa manje države, radije nego sa više države. Mislim da je to efikasnije nego pokušavati ubjeđivati ljude da prihvate anarhiju, da tako kažem. Jer moralna filozofija zaista nije vrlo napredna nauka. Nismo napravili veliki napredak u filozofiji u posljednjih nekoliko hiljada godina. I ne mislim da je iko smislio veoma ubjedljiv argument da pokaže da ljudi ne bi trebali biti porobljavani, da ljudi ne bi trebali biti ubijani. Većina nas osjećaamo da ne to treba činiti, ja osjećam da ne bi trebalo. Ali, ako neko kaže, “ja želim da porobim ljude”, ne postoji način da mu ja dokažem da on ne bi trebao to na čini. Ali, ako ja kažem, “pogledaj, ako imamo društvo u kojem ljudi mogu biti porobljavani, možda ćeš i ti završiti kao rob,” - to je prilično ubjedljiv argument zašto bismo trebali biti za slobodno društvo.