Milton Friedman – Ko štiti radnika?

Milton Friedman objašnjava ko uistinu štiti radnike. Pravi odgovor na pitanje "Ko štiti radnika?" je da je radnik zaštićen postojanjem drugih poslodavaca koji mogu i žele da se nadmeću za usluge radnika ako trenutni poslodavac ne uspije pružiti razumnu plaću i radne uslove. Jedini pravi način zaštite životnog standarda radnika je očuvanjem slobodno konkurentno tržište rada. Ovaj video je isječak iz 13. lekcije iz "Milton Friedman Speaks” serije. Izvor: theginiapp YouTube kanal. Cijela lekcija mo\e biti gledana ovdje.

(video na dnu transkripta)

Transkript:

...ko štiti radnika? Ako biste napravili anketu i ljude okolo pitali to pitanje, ili ako bi neko išao okolo i pitao ljude u ovoj publici pitanje "ko štiti radnika?", pretpostavljam da biste dobili jedan od tri moguća odgovora. Neki ljudi bi rekli: Naravno da su sindikati oni koji štite radnika. Neki drugi ljudi bi rekli: O, ne, mnogo je važnije da država štiti radnika. I pretpostavljam da bi većina ljudi rekli da niko ne štiti radnika.

E sada, sva tri odgovora su pod nekim okolnostima ispravna. Ali sva tri odgovora su obmanjujuća. Sindikati zaista štite neke radnike. Sindikati štite dvije klase radnika. Njihove članove koji su zaposleni i sindikalne funkcionere koji vode sindikate.

A šta je sa državom? Ovdje opet, država štiti neke radnike, i već sam pomenuo neke od mjera kojima ona to čini. Sve ove mjere koje jačaju sindikate, kao što je Walsh-Healey Davis-Bacon legislatura, kao što su licenciranja, kao što su zakoni o minimalnim platama, su sve državne mjere koje štite neke radnike kroz jačanje sindikata. Opet, visoko plaćene radnike, a ne one slabo plaćene. Pored toga, država takođe štiti državne radnike.

Radnici su zaštićeni od strane poslodavaca. Ne od strane sopstvenih poslodavca. Jer čovjek koji ima jednog mogućeg poslodavca nema nikakvu zaštitu. Poslodavci koji štite radnika su ljudi koji bi željeli da ga angažuju ali za koje on ne radi. Stvarna zaštita koju radnik dobija je postojanje više od jednog mogućeg poslodavca. To je ono što mu daje slobodu. To je ono što mu omogućava da dobije punu vrijednost za svoje usluge. To je konkurencija. To je slobodno tržište, u kojem imate raznovrsnost izvora zapošljavanja, koje pruža efikasnu zaštitu za radnika. Dakle, u svim oblastima, ono što štiti radnika, što štiti poslodavca, što štiti potrošača, je uvijek postojanje raznovrsnosti i alternativa.

I naravno, svaka grupa u našem društvu koja želi da dobije povlašteni položaj pokušava da se zaštiti od konkurencije drugih. Radnici pokušavaju da se zaštite od konkurencije od drugih zaposlenih formiranjem sindikata, pribavljanjem državnih licenci, uspostavljanjem uslova pod kojima se može ograničiti broj ljudi koji mogu da dobiju određene vrste poslova.

Proizvođači pokušavaju da se zaštite od konkurencije formiranjem udruženja poslodavaca, formiranjem monopola, kartela, ili peticioniranjem vlasti da nametnu tarife, ili ograničenja na uvoz, ili da im daju posebne prednosti drugih vrsta.

Dakle svi mi, svi smo mi isti. Želimo da izbjegnemo konkurenciju. A ipak je konkurencija ono što nas efikasno štiti u našim različitim oblicima. Ona štiti radnika pružanjem alternativnih mogućnosti za zapošljavanje. Ona štiti poslodavca putem obezbjeđivanja alternativnih radnika. Ona štiti potrošača putem obezbeđivanja alternativnih proizvoda.

Dakle, zaključak, koji bih da vam predložim, jeste da pravi način da se osigura da radnik i dalje bude zaštićen, da se unapređenja i naš standard života koje smo kao radnici imali u proteklih 150 - 200 godina nastave, pravi način da to osiguramo je da sačuvamo postojanje konkurencije i slobodnog tržišta. Sindikati mogu služiti i služe mnoge korisne svrhe, ali oni takođe mogu i da prave veliku štetu, ako ometaju konkurenciju i slobodu tržišta. Isto važi i za organizacije poslodavaca. Udruženja poslodavaca mogu da služe i služe mnoge korisne svrhe, pod uslovom da je udruživanje slobodno. U svim slučajevima moramo pokušati da sačuvamo slobodu za alternative.

Preveo Jadranko Brkić.