Škole razmišljanja u klasičnom liberalizmu - 2 dio: Milton Friedman i Čikaška škola

Kako ocijeniti osnovanost nekog zakona ili vladinog programa? Prema Miltonu Fridmanu i članovima "Čikaške škole," moramo da pogledamo empirijske dokaze i sagledamo posljedice zakona. Mnogi zakoni su dobro smišljeni, ali da li oni zaista imaju dobre rezultate? Čikaška škola priznaje da tržišta ponekad prave greške. Ali, oni tvrde da vlada takođe pravi greške, kao i to da su greške vlada obično daleko veće od grešaka tržišta. Dr Ashford objašnjava pobliže Čikašku školu.

Prevod: Martija Magerl (Iustitia)

transkript:

Sad se želim osvrnuti na Miltona Friedmana i Čikašku školu. Milton Friedman je poznati bivši predsjednik Američkog društva ekonomista, dobitnik Nobelove nagrade, autor bestselera: Kapitalizam i sloboda i Sloboda izbora, od kojih je po potonjoj snimljena popularna TV emisija.

Čikaška škola pristupa rješavanju problema koristeći se emprijskom metodologijom. Odnosno, želi ispitati čvrstinu teorija. Znanstvenici te škole postavljaju hipotezu: Predviđamo da će X rezultirati s Y.

Na primjer, ako povećamo minimalnu plaću, to će rezultirati time da će se niže kvalificirani radnici teže zaposliti. I to možete testirati empirijskim dokazom.

Zašto misle da treba ograničiti javnu vlast? Zato što vjeruju da, iako postoje greške tržišta, jer tržišta ponekad griješe, postoje i greške vlasti, jer vlast često griješi. Pri tom kažu da su, ako usporedimo te dvije stvari, greške javne vlasti obično mnogo veće od grešaka tržišta.

Za razliku od uobičajenih javnih rasprava u kojima političari identificiraju greške tržišta i pretpostavljaju da ih savršena vlada može ispraviti, Čikaška škola tvrdi da to nije ispravno. Potrebno je usporediti sva nesavršena tržišta, sa svim nedostacima koje imaju, sa nesavršenim vladama, sa svim problemima koje vlade imaju. Čikaška škola tvrdi da su, pri uobičajenoj usporedbi tih dviju stvari, greške javne vlasti mnogo veće nego greške tržišta.

Dakle, postoji jaz između namjera političara na vlasti i konkretnih rezultata i posljedica onoga za što se zalažu.

Nekada vladine mjere mogu dovesti čak i do suprotnih rezultata od prvobitno namjeravanih. To su promašeni poticaji. Na primjer, kontrola stanarine ima za cilj omogućiti siromašnim ljudima lakše pronalaženje stana. Međutim, snižavanjem cijene najma zapravo se postiže smanjenje ponude stanova za najam. Siromašnima zapravo postaje još teže pronaći stan. Kontrola stanarine ima suprotne posljedice od onog što je namjeravano.

Postoje i mnoge druge vladine mjere, koje i postižu svoje ciljeve, pozitivne, namjeravane posljedice mjera, ali ignoriraju se negativne, neželjene posljedice tih mjera.

Na primjer, povećanje minimalne plaće koristi nekim ljudima. Oni će zbog toga imati veću plaću. Međutim, ignoriraju se negativne, neželjene posljedice. Odnosno, veći broj ljudi neće se uopće moći zaposliti. Tako da moramo uspoređivati i pozitivne posljedice koje su namjeravane, i negativne neželjene posljedice.

Pri tom Čikaška škola tvrdi da su negativne, neželjene posljedice obično veće od pozitivnih, namjeravanih posljedica. No, to je empirijsko pitanje. Moramo proučiti što kažu dokazi.

I zašto postoji taj jaz između namjera i posljedica? Oni tvrde da je to zbog toga što političari na vlasti propuštaju uočiti važnost vlastitog interesa pri objašnjavanju ponašanja ljudi. Političari ignoriraju ljudsku prirodu.

Što bi trebala biti uloga države prema Čikaškoj školi? Milton Friedman izdvaja četiri glavna područja za koja je država odgovorna. Prvo, ona nas mora zaštititi od unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Trebamo vojsku da nam omogući obranu protiv vanjskih neprijatelja. Trebamo policiju da nas štiti od unutarnjih neprijatelja poput kriminalaca.

Drugo, vlada bi trebala uspostaviti pravosudni sustav kako bismo mogli postići mirno rješavanje sukoba. Ako živimo u društvu s drugim ljudima sukobi su neizbježni. Nećemo se složiti oko nekih stvari. Na primjer, oko postojanja ugovora ili značenja ugovora.

Jedan mogući način rješavanja bilo kojeg sukoba je jednostavan: možemo se potući s drugom osobom. Ipak, pretpostavka je da ne želimo živjeti u društvu u kojem kod svake nesuglasice ulazimo u fizički obračun s drugom osobom. Dakle, želimo nekog objektivnog suca, koji nije povezan ni sa jednom stranom, koji će donijeti odluku i reći: da, ovaj ugovor znači da ste bili u pravu, a druga osoba u krivu. Dakle, uloga države je uspostaviti te sudove pred koje možemo ići.

Treće, Friedman tvrdi da postoji nekoliko stvari, ne mnogo, koje tržište, kroz dobrovoljnu razmjenu, ne može zadovoljavajuće osigurati. One dolaze u dva oblika. Prva je ono što ekonomisti nazivaju 'javno dobro'. To nije nužno ista stvar kao 'dobro za javnost'. Javno dobro za ekonomiste ima vrlo specifično značenje. Javna dobra imaju dvije osobine. Prva je da ne možete isključiti nikoga da se njima koristi, a druga je da nisu konkurentna u potrošnji. Činjenica da meni treba više tog dobra, ne znači da ga vi imate manje. Najbolje je ilustrirati primjerom. Klasični primjer javnog dobra je obrana. Ja još nisam američki državljanin, ali živim u Americi. Recimo da ne želim plaćati poreze za obranu. Želim da me i dalje brani britanska kraljica i neću plaćati porez za obranu. Problem s tim je što ipak živim u Americi. To znači da će me američka vojska štititi, bez obzira želim li ja to ili ne. Ne može me se isključiti iz američkog sustava obrane. No, nikome nisam konkurent u potrošnji. Činjenica da sam zaštićen ne znači da svi drugi imaju manje zaštite. To je, dakle, klasični slučaj javnog dobra. Mogao bih reći i da ne želim platiti za dobro, no ipak ću od njega imati koristi, a to ne znači da ga ima išta manje za sve ostale. Ako ga samo tako ostavite, neće funkcionirati u dobrovoljnom sustavu. Ljudi jednostavno neće doprinositi za javna dobra. Znači, to je argument da morate imati državu da osigurava javna dobra. Drugi oblik koji Čikaška škola spominje su negativne eksternalije. To jest, interakcija dvoje ljudi može imati učinke na treće strane. Klasični primjer toga je zagađenje. Možda proizvodim neko dobro, ali uz to zagađujem okoliš što utječe na ljude koji žive u susjedstvu. Čikaška škola stoga tvrdi da nam je potrebna neka vrsta nadzora nad tim negativnim eksternalijama poput zagađenja. Friedman, pak, kontroverzno tvrdi da su i siromašni negativna eksternalija. Odnosno, ne želimo živjeti u društvu u kojem ljudi prosjače i gladuju na ulicama. Stoga, negativna je eksternalija živjeti u svijetu u kojem je mnogo siromašnih, pa Friedman opravdava postojanje nekog oblika socijalne sigurnosti.

Naposljetku, kaže da je četvrto područje u kojem država treba djelovati zaštita neodgovornih, onih za koje pretpostavljamo da se ne mogu brinuti sami za sebe. Klasični primjer su, naravno, djeca, za koju pretpostavljamo da nisu u poziciji donositi odluke za sebe. Uobičajeno je da dopuštamo roditeljima da donose odluke za njih, no na to moramo paziti. Ne tretiraju svi odrasli ljudi djecu kako treba. Nadalje, pretpostavljamo da postoje ljudi koji su mentalno onesposobljeni donositi odluke za sebe i država se mora pobrinuti da su njihovi interesi zaštićeni.

Dakle, Freidman je vrlo jasan, ovo su četiri područja za koje je država potrebna i trebala bi biti aktivna u njihovom izvršavanju. Ona su važna, no značajno su ograničena. Ovaj pristup često se naziva 'socijalno tržišni' pristup. Friedman vjeruje da države imaju ove odgovornosti, no, koliko god je moguće, trebaju koristiti tržišne mehanizme da ih postignu.

Na primjer, odgovornost je države da osigura obrazovanje za svako dijete, no to ne znači da država treba voditi škole. Država bi mogla, na primjer, davati vaučere ili neki oblik izbora privatne škole, no roditelji mogu odabrati koju god školu žele za djecu. Dakle, država ima socijalnu ulogu, no ne mora nužno sama izravno pružati socijalne usluge.