Škole razmišljanja u klasičnom liberalizmu – 4 dio: Austrijska škola

Šta je to "Austrijska škola" ekonomije? Kada ljudi govore o Austrijancima, oni se obično odnose na ideje Friedrich Hajek-a i Ludwig von Mises-a. U ovom videu, profesor Nigel Ashford sumira osnovna vjerovanja ovih istaknutih ekonomista. Dok se obojica slažu da država treba da bude ograničena, oni se takođe ne slažu po mnogim tačkama. Izvor: Learn Liberty YouTube kanal.

Preveo: Matija Magerl (Iustitia)

(video na dnu transkripta)

Transkript:

Proučimo Freidricha Hayeka, Ludwiga von Misesa i Austrijsku školu. Postoji mnogo sličnosti između Hayeka i Misesa, no htio bih izdvojiti ono što smatram značajnim razlikama između ove dvojice mislioca. Na prvom mjestu možete uočiti razlike u njihovoj metodologiji: kako odlučiti koja bi uloga države trebala biti? Hayek voli naglasiti ograničenost znanja kao i razuma te razumijevanja toga što bismo trebali činiti. Više je sklon poštovati tradiciju, način kako su se pravila razvijala kroz vrijeme. Stoga ga mnogo više zanima spontani poredak, kako to da smo počeli raditi zajedno bez ikakvog središnjeg planera koji bi nam govorio kako se ponašati. Zanima ga običajno pravo, kako se tradicionalno pravo razvijalo kroz povijest. Dakle, oprezan je oko samorazumljivih dokaza koje su proučavali npr. tvorci američkog ustava. On smatra da je velik dio poretka kojeg vidimo u društvu rezultat ljudskih aktivnosti, ali ne i ljudskog planiranja. Tako npr. engleski jezik: nijedna skupina niti institucija nije odlučila „ovako će izgledati engleski jezik“, on je nešto što se prirodno razvilo kroz vrijeme. No, mi prepoznajemo koja su pravila iza toga i možemo živjeti s takvim pravilima.

Drugi Austrijanac, Ludwig von Mises, imao je potpuno drugačiji pristup. On usvaja deduktivnu a priori logiku. On vjeruje da možemo identificirati određene istine, koje naziva aksiomima, i da možemo otkriti te aksiome kroz iskustvo i upotrebom razuma. U ovom pogledu, ekonomija je više kao matematika nego kao fizika o čemu Čikaška škola često govori. Navest ću par primjera. On ima mnogo aksioma. Navest ću par primjera aksioma koje Mises izdvaja.

Ponajprije, on tvrdi da je ljudsko djelovanje svrhovito. Odnosno, ljudi djelovanjem nastoje ostvariti određene ciljeve. Aktivnosti nisu nasumične niti predodređene. Možemo identificirati ciljeve ljudi, ono što oni nastoje postići svojim aktivnostima.

Drugi aksiom tvrdi da samo pojedinci djeluju. Tehnički izraz za ovo jest 'metodološki individualizam'. U političkim raspravama često ćemo koristiti frazu poput „To rade Francuzi.“ Naravno, „to“ ne rade svi francuski državljani. Radi se zapravo o tome da malena skupina ministara u vrhu francuske Vlade odlučuje o francuskoj vanjskoj politici. Dakle, tko su točno određeni pojedinci koji doista obavljaju tu aktivnost? Samo pojedinci mogu poduzimati aktivnosti, ne mogu ih izvoditi veće skupine. Drugi primjer bili bi Muslimani. Trebali bismo reći 'Neki Muslimani su izveli terorističke napade', umjesto 'Muslimani su izveli terorističke napade' jer inače impliciramo da su to učinili svi Muslimani. Stoga, kad god pokušavamo razumjeti neki pojedinačni izbor, moramo nastojati identificirati konkretne pojedince koji donose pojedinačne odluke.

Konačno, treći aksiom kaže da je vrijednost u očima promatrača, to je tzv. subjektivna teorija vrijednosti. Tj. stvari ne sadrže vrijednost u sebi, već dobivaju vrijednost koju im ljudi dodijele. Npr. ja mislim da je turbo folk smeće, no neki ljudi ga vole.

Neki ljudi misle da je to dobra stvar. Nema objektivne vrijednosti turbo folka. Tako se često upućuje kritika ekonomistima da znaju cijenu svega i vrijednost ničega, no to pretpostavlja da možemo znati vrijednost nečega. Ali ne, vrijednost iste stvari je drugačija različitim ljudima. Stoga Mises tvrdi da jednostavnim korištenjem našeg razuma, možemo prepoznati ove aksiome tj. ove istine.

Mises i Hayek slažu oko toga zašto bi državu trebalo ograničiti: zato što političari na vlasti nemaju potrebna saznanja, ne mogu razumjeti koji su ciljevi ljudi. Jer svatko ima čitavu lepezu ciljeva, ne možemo predvidjeti da netko hoće ovo, drugi ono, treći to. Ciljevi su toliko različiti.

Nadalje, kažu da javna vlast ne može odrediti koji su najbolji načini ostvarivanja tih ciljeva za ljude. To ne može unaprijed planirati. Ukoliko učinimo X, rezultati će biti Y. Tako da su veoma skeptični oko sposobnosti države da identificira ciljeve ljudi i da ih zadovoljavajuće ostvaruje. Upravo je zato propao Sovjetski Savez. Vlastodršci nisu imali potrebna saznanja o tome što ljudi žele niti kako te želje ostvariti. To je, dakle, konzekvencijalističko gledište. Posljedice djelovanja države su često ili uglavnom loše.

No, i kod pitanja uloge države Hayek i Mises ponovno se razilaze. Hayek kaže da je kriterij za odluku o tome što bi javna vlast trebala raditi vladavina prava pod čim podrazumijeva određena opća načela koja bi trebalo primijeniti na svako djelovanje javne vlasti ili na bilo koji pravni akt. Tako će npr. Ustavni sud često samo pregledati zakon koji je parlament izglasao, a predsjednik potpisao. No, Ustavni sud će ponekad reći: 'Ne, ovo je nezakonito. Poništavamo ovo prema Ustavu.' Hayek tvrdi da svako društvo ima ta opća načela koja on naziva vladavinom prava i koji bi se trebala odnositi na svako djelovanje javne vlasti. Podulja je lista načela vladavine prava. Spomenuli smo neka od njih.

Zakoni bi se trebali jednako odnositi na svakoga. Ne bi trebale postojati posebne iznimke. Npr. vrlo je učestalo da zastupnici u parlamentu donesu zakon koji se odnosi na sve osim na njih same. Klasični primjer je američki Zakon o osobama s invaliditetom. Kongres SAD-a donio je zakon koji kaže da se sve građevine moraju prilagoditi kako bi se omogućio pristup osobama s invaliditetom. No, onda su, u toku rasprave o prijedlogu zakona, shvatili da bi Kongres koštalo milijune dolara da prilagode vlastitu zgradu tim standardima, pa su se isključili iz zakona. To je primjer gdje nema jednakosti pred zakonom već vlast pravi iznimke za sebe.

Drugi primjer su zakonske odredbe o namjenskim sredstvima prema kojima vlada treba trošiti novac na određenu kompaniju i na određeni način. Hayek tvrdi da bi se sve te stvari trebale smatrati nezakonitima jer su protivne vladavini prava.

Drugi primjer je da bi zakoni trebali biti dalekovidni. Odnosno, morali bi biti orijentirani na budućnost; ne bi smjeli sankcionirati nešto što se dogodilo u prošlosti.

Znači, možda ste učinili nešto što je u prošlosti bilo legalno, a sada je postalo nelegalno. Ne biste smjeli biti kažnjeni za nešto što se dogodilo u prošlosti.

Ovo su, dakle Hayekovi kriteriji za bilo kakvo djelovanje vlasti: Zadovoljava li vladavinu prava? Zadovoljava li ove više principe?

Njegov zaključak o tome što bi država trebala raditi prilično je sličan onom Miltona Friedmana iako je njegov pristup metodološki drugačiji.

On tako vjeruje da neka vrsta ograničene socijalne države može biti opravdana ukoliko slijedi vladavinu prava.

Suprotno tome, Ludwig von Mises, slijedeći iste aksiome, zaključuje da može postojati samo minimalna država. Tj. posao vlasti je samo i isključivo jamčiti zaštitu života, zdravlja, slobode i privatnog vlasništva. Nema mjesta za socijalnu državu, samo minimalnu.

Dakle, imamo dva Austrijanca koji se uvelike slažu u različitim pitanjima, no služe se drugačijom metodologijom te imaju drugačije zaključke o tome koja bi trebala biti uloga države u društvu.