Razgovor sa Davidom Friedmanom, 6. dio: Rješavanje sudskih žalbi, neagresija prema djeci, i nulta uloga za državu

Razgovor sa doktorom Davidom Friedmanom o nekim od rješenja njegove verzije anarho-kapitalizma, o potencijalnim problemima anarho-kapitalizma, kao i mogućim načinima ostvarenja slobodnog društva.  Šesti dio: Rješavanje sudskih žalbi, neagresija prema djeci, i nulta uloga za državu.

Intervjuisao Jadranko Brkic.  Hong Kong, 21. maj, 2014.

(video na dnu transkripta)

Transkript:

Freedom and Prosperity TV:

Imamo neka pitanja iz naše libertarijanske mreže putem Facebooka.

David Friedman:

Vjerovatno bi trebalo da vam kažem da kada ljudi zatraže da ih prijateljim na Facebook-u, ukoliko su svi njihovi postovi na jeziku koji ja ne čitam, ja ih skoro uvijek odbijem jer je to gubljenje vremena. Imam blagu pristrasnost prema ljudima iz zemalja o kojima ne znam ništa, jer ja tako mogu da naučim nešto. Ali glavni način na koji odlučujem o tome koje zahtjeve za prijateljstva da prihvatim je kombinacijom uglavnom toga da li oni postavljaju zanimljive stvari - ja pogledam u njihove posljednje poruke - i da li su na jeziku koji ja lako mogu da čitam. Postoji nekolicina stranih jezika koje ja mogu da čitam sa velikim poteškoćama, ali ja obično ne prijateljim te ljude jer ja neću stvarno čitati njihove stvari.

Freedom and Prosperity TV:

Dobro je da to znamo.

Goran Arsov pita: U vašem idealnom anarho-kapitalističkom svijetu, ko rješava žalbe na sudske odluke? Kao na primjer ukoliko postoji žalba na presudu koju je sud već napravio.

David Friedman:

To bi zavisilo od toga kako je sudski sistem strukturiran. Na neki način to je kao da kažemo: u mom idealnom kapitalističkom svijetu, kako će automobili biti proizvođeni? A odgovor na to je da ja nemam pojma kako, jer ja ne proizvodim automobile. Dakle, možete da zamislite sistem u kojem se dvije agencije za sprovođenje prava slože u odabiru suda koji neće pružati mogućnost žalbe. Pa stoga možete da zamislite sistem gdje je konačna odluka odlučujuća. Ako kupci ne vole taj aranžman, možete onda da zamislite drugi aranžman gdje je dio ugovora sljedeće: Idemo na sud A. Ako stranke ne vole presudu suda A, i spremni da plate troškovi drugog suđenja, mi ćemo se dogovoriti o sudu B, a što bi mogao biti još jedan sud koji rješava stvari između drugih agencija, a možda je to sud koji je specijalizovan za žalbe, tako da sigurno možete da imate sistem žalbi pod tim sistemom. I postojanje istoga bi bila ishod potrebe tržišta, zavisno od toga da li kupci preferiraju sistem u kojem se stvari rješavaju brzo - a što je u sistemu bez žalbe moguće - ili da li oni vole sistem gdje ako sud čini greške, vi u njemu imate načina da ih ispravljate.

Freedom and Prosperity TV:
Savo Gajić pita: Pošto Vaša teorija podržava princip neagresije iz konsekvencijalističkog ugla, da li primjena principa neagresije važi i za djecu? Drugim riječima, je li agresija prema djeci u svakom obliku zabranjena?

David Friedman:

Ne. Ne u svakom obliku kada su djeca dovoljno mala. Ja bih rekao da ako vaše dvogodišnje dijete pokušava da izađe na prometnu ulicu, vi ga zgrabite i povučete ga nazad. Čak i pošto to izgleda kao agresija ako je učinjeno između odraslih. Ono što ja mislim da je istina je da je zbog konsekvencijalističkih razloga mudro upražnjavati mnogo manje agresije prema djeci nego što to većina ljudi čini. Tako da su na primjer djeca iz mog sadašnjeg braka vaninstitucijski samoobrazovana (anskuling). A gdje je vaninstitucijsko samoobrazovanje pristup obrazovanju u kome sama djeca odlučuju šta će da rade. Oni su prvo vaninstitucionalno samoobrazovani u maloj privatnoj školi koja je funkcionirala na veoma nekonvencionalan način, a zatim su vaninstitucionalno samoobrazovani kod kuće. Dakle, to znači da našoj djeci nismo govorili ovo je ono što morate danas naučiti. Mi smo radije razgovarali sa njima kao na primjer: ovo je zanimljiva knjiga koju biste možda uživali da pročitate. A ako su oni čitali tu knjigu, ona je sadržavala i pitanja za diskusiju. Evo nekih zanimljivih ideja o kojima ćete možda željeti da razmislite. I na taj način pustiti da djeca kontrolišu svoje vrijeme skoro u potpunosti, a predmet činjenici da ako svi živite u istoj porodici, vi ne možete ići na večeru u različite restorane. Naše pravilo za jedenje je bilo da djeca nisu morala da jedu ono što smo mi spremali, ali su morala da jedu nešto razumno hranljivo tako da to nije predstavljalo ekstra problem za nas. Tako da je naš sin neko vrijeme zahtijevao da uvijek držimo kartone jogurta u frižideru, jer je volio ukus zaslađenog jogurta. To je prilično dobro za vas. I kad god bismo za večeru imali nešto mu se ne sviđa, on bi umjesto toga mogao jesti jogurt. Kasnije su to bile pite koje je mogao da peče u mikrovalnoj pećnici. Dakle, generalno mislim da je razumno da se smanji agresija nad djecom. A kako djeca postaju starija, smanjenje agresije zaista znači smanjenje na skoro nula agresije, osim činjenice da oni žive u vašoj kući, da jedu vašu hranu. To nije stvarno agresija ako kažete: ovo su uslovi po kojima možete da živite sa nama. Ali ja bih rekao da bukvalna agresija, osim u slučaju vrlo male djece, skoro nikada nije potrebna. I uzgred, Adam Smith se složio sa mnom, mada na manje ekstreman način. U "Bogatstvu naroda", Adam Smith razmatra obrazovanje, i njegov komentar je da to može biti neophodno u slučaju male djece da ih se natjera da prisustvuju nastavi gdje se uče osnove obrazovanja. Ali jednom kad odrastu do dobi od 11 ili 12 godina starosti, od tada prinuda više ne treba igrati nikakvu ulogu u obrazovanju. Prinuda nije potrebna da bi se djeca prisilila na pohađanje nastave koju je vrijedno pohađati, kao što je poznato gdje se daju takva predavanja. To je dio njegove rasprave u "Bogatstvu naroda" gdje on ogovara Oxford/ Cambridge univerzitetski sistem u korist Škotskog sistema gdje su profesori bili direktno plaćeni od strane studenata.

Freedom and Prosperity TV:

Da li bi to išlo pod ruku sa Rotbardovim argumentom da bi na primjer mala djeca trebala da, ukoliko to požele, imaju pravo da pobjegnu od svojih roditelja čim postanu u stanju da to učine?

David Friedman:

Ja bih rekao da je dozvoljavanje čim su u stanju da to učine vjerovatno malo pretjeravajuće. Ali ja bih rekao da dvanaestogodišnjak koji zaista ne želi da živi sa svojim roditeljima vjerovatno ne bi ni trebao biti na to prisiljavan. Ako postoje drugi roditelji koji žele da ga usvoje i ako je on spreman da bude usvojen, to bi trebalo da bude u redu. Ako on može sam sebe da izdržava, i to bi trebalo da bude u redu. I ja sam u stvari napravio taj argument, nemam pojma da li sam ga napravio prije ili poslije Rothbarda ali se nalazi u prvom izdanju "Mašinerije slobode", što je bilo 1972. godine kada je ta knjiga objavljena. Nisam stručnjak za Rotbardova pisanja pa ne mogu da vam kažem u kojoj od njegovih knjiga je on dao taj argument i kada.

Freedom and Prosperity TV:

Krunoslav Gašparic pita: Da li uopšte postoji nešto za što bismo mogli da upotrebimo državu? Drugim riječima, da li imate imalo milosti prema državi?

David Friedman:

Odgovor je taj da postoje korisne stvari koje država radi, problem je kako to organizovati tako da država radi samo te stvari. Imam raspravu donekle u detaljima u novim poglavljima za treće izdanje, onog što ja nazivam neuspjehom tržišta na tržištu prava. Načini na koje bi moj sistem proizvodio nesavršen zakon. A ako biste imali mudrog i blagonaklonog kralja filozofa, onda biste mogli da budete uspješniji od toga. Dakle, u tom smislu postoje stvari koje država može da radi i koje bi bile korisne. I doista postoje stvari koje država radi i koje jesu korisne. Ali problem je u tome što stvari koje država obavlja o njima odlučuje sama država, a država općenito ima podsticaj da radi mnoge stvari koje nisu od koristi. Zbog toga mislim da je odgovor negativan. Mislim i to da je suviše jaka tvrdnja za anarhiste da kažu da država nije od koristi. Tvrdnja koju zaista želite napraviti je neto tvrdnja a ne bruto tvrdnja, koja glasi da država proizvodi neke beneficije, ali sa većim troškovima.